sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Nimalo dobro, nimalo...Prvi mi je radni dan, a ja sam već uspješno 3 vlaka poslao na krivu stranu. Znam koliko se otac morao dodvoravati našem mjesnom predstavniku Željezničarskog društva kako bi isti ga uzeo u svoju milost, te meni, propalom studentu, sredio posao skretničara. Nije ocu to baš milo bilo, jer već je svima razglasio kako će se sin vratiti sa doktorskom titulom. I brk mu se slatko smijao pri pomisli na šunke koje će veselo visiti u našem podrumu kada krene sezona prehlada. Da ne pričamo o pečenkama, znakovima zahvale za porođaje.
Sva sreća pa je toga dana sa mnom u trošnoj kolodvorkoj kućici bila samo Ana, prodavačica karata, a ona me oduvijek gledala svojim velikim, smeđim zaljubljenim očima. Neće ona izdati, valjda. Samo ne znam kako će to kuma Katica sve pretrpjeti. Jer je baš ona tog jutra morala sjest na jedan od tih vlakova. Spremila se kćeri u posjetu i nije me nimalo blagonaklono gledala kada su se morali vozit dobrih 10 minuta unatraške kako bih ja mogao vlak opet vratiti na pravi kolosjek. S njom sam još od predstudentskih dana vodio hladni rat, i ne samo s njom. I moja majka je s njom velike planove radila kako bih od kume Katice kćer vodio na plesnjake. A jednog dana, Božemesačuvaj, i pred oltar.
Marija je bila sve, samo ne žensko. Ta je mogla skočiti dalje od bilo kojeg dečka u selu, pljuvala je i psovala kao pokojni dimnjačar Štef, poslije kažu da je navodno čak mogla više i popiti od njega. Znam da je majka imala u vidu njihovu zemlju kada me silom htjela priženiti, jer Marija je bila jedinica i cijelo imanje od stare ceste pa sve do potoka bi joj pripalo jednog dana. A kuma se nadala kako će s oproštenjem duga uspjeti i oca mi nekako nagovoriti na tu urotu protiv moje budućnosti. Naime, moje školovanje nije bilo jeftino. I moja godina provedena u gradu je od oca zahtjevala da se zaduži više no što je naša zemlja mogla roda donijeti. Kuma je jedva dočekala taj trenutak kada je sa svojim kreštavim glasom ocu mogla predložiti da ona preuzme moje školovanje. Razloge silne „dobrote“ nije spominjala, a meni se na svaki novčić dobijen od roditelja srce stezalo.
Doma dugo nisam dolazio, a onda je postalo posve jasno da moje ambicije su svakakve, samo ne doktorske. I eto me sada tu, sa skretničarskom uniformom. Otplaćujem dugove kumi. Marija se sva sreća pa udala u obližnje selo. Naišao je jednog dana kažu nekakav trgovački putnik, i nju zatekao u polju. Omililo im se sjeno, ali se omililo i onom gore na nebu da pošalje kumu nasljednika. Kada sam to čuo otišao sam odmah zapaliti svijeću svim svecima koje je moja župa poznavala.
U gradu sam ostavio svoju veliku ljubav, animir-dame. Voljele su me, bio sam njihov mali provincijalac dječačkog pogleda i muževnog tijela. Bog mi je svjedok da bi zasigurno išao više na predavanja da mi lokal gdje su one radile nije bio na putu do fakulteta. Mogao sam doduše ići drugim putem, ali tamo je bila kaldrma uvijek puna blata i moj jedini par cipela bi se brzo uništio. Molio sam oca novce da kupim bicikl, ali kada me pitao što će mi, nisam mu mogao objasniti da mi treba kako bih mogao izbjeći napast putenih bedara. Moj otac valjda nije ni znao što putenost znači, a ja nisam imao druge riječi da mu opišem ono što su te suknje iz žurnala skrivale. Odselit se nisam mogao, podstanarsku sobicu mi je iznajmila tetka Jelica, i bila je puno jeftinija no što su moje kolege plaćale. Tako da kada sada gledam unazad, ponajmanje je moja krivnja bila što sam propustio dovršit izobrazbu. Nego, eto mi se Ana nešto zamamno smješka, a dama se nikad željna ne ostavlja, do čitanja.

vlak bez voznog reda. :D

— ugh…

:) ... uživah u tvom selu malom ... hvala !!

odlično :))

oda propalitetima, superiska...

oda hedonizmu koji ipak uzme svoj danak :)))

sve je stvar izbora....ili je izbor stvar?....ili se treba stvarno izboriti?...ili izboriti za stvar?...zbunjen sam...

Strogo kontroliorani vlakovi.

ili raspašoj u ivancu :DDD

evo ovak: jako ugodno sam inenadjen, a nisam uopće ni malo uvrijedjen:))))