sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Kad ti umor sjedne na ramena, misli odluče se pretočiti u djela, da barem nešto tereta nestane. Mahnito ih pokušavajući zadržati na okupu pretvaram ih u riječi, u pomalo lucidne i pomalo zvonko blesave cjeline. Da ostavim sama sebi zapis o jednom danu koji je mogao biti na sto milijona načina drugačiji, a opet samo moj. Kontemplacija ne pomaže. Pomoglo bi možda štošta drugo, ali sam razum ostavila da se opija, ova puna praznina liječi dušu. Sanjat ću noćas, to je sigurno, kada smislenost me opet natjera da pred jutro odgovaram sama sebi, za sva mala privatna ludila.
Dotad neka odzvanja nešto što se ne mjenja u nikakvim stanjima, želja da ti dišem na usnama.

lijepo je :)

dijelim kumino mišljenje...