Ljubav bez prošlosti.........

Ulazim u sobu.Potpuno sam iscrpljen i hladno mi je.Prislonim se uza zid.Drhtavica me obuzima.Svijetlost svijeće mi igra ispred očiju.Privučem stolicu,sjednem i položim glavu među ruke.Osluškujem samog sebe.Svaki živac mi trepti.U glavi mi razbuđene misli kao pčele u košnici kad ih netko dirne u gnjezdo pa se razlete na sve strane.Ne mogu ih prikupiti.Mutne i nejasne pobuđuju pitanja koja kidaju dušu.Krv mi je potekla žilama kao gorski potok niz strminu.Vihor mi huji u prsima. Osjećam se usred mećave.... I kad me nešto goni pisati ovo pismo,ovu priču,razgovor sa sobom,nizašto,bez koristi i za sebe i za tebe,ali iz potrebe koja je jača i od te koristi i od razuma. I možda će u ovim slovima ostati nešto od onoga što se događa u meni,kao dokaz da se to nešto ipak dogodilo,a dogodila si se ti.Svijestan sam da pišem zapleteno,ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji i pitam se dali bi bilo bolje prekinuti ovo pisanje da sve ne bude teže nego što jest jer ova olovka izvlači iz mene čak i ono što ne želim reći,što nije moja misao ili je možda moja nepoznata misao što se skrivala od mene,ali ulovljena osjećajem koji me više ne sluša isplivala je na površinu. Otvara se knjiga mog života,stranica po stranica.Nevidljiva ruka sjećanja lista sve dalje,sve brže.Po uvelim uspomenama padaju tihe suze, neisplakane,ni od koga obrisane,gorke,samotne i zapuštene.Znam,mogao bi reći, kao svaka druga budala,da se nije desilo to šta se desilo, moj život bi biodrugačiji.Da nisam ovo,da nisam ono....Smiješno. Što bi onda bio život? Ma koliko god to grubo zvučalo,čovijek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao.A tko zna šta bi me na drugima čekalo.Treba zaboraviti prošlost,izbrisati uspomene za svakim danom šta se ugasi.Izbrisati ih da ne bole.Lakše bi se podnosio dan koji traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji.Jer kad se mješaju uspomene i život, nema ni čistog sjećanja ni ćistog života. Mogao sam vidjeti sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem i čini mi se da je čudo upravo to što uvijek nisam bio ono što sam sad. Živim u nekom svom romantičnom svijetu u kojem se mješa san i java, prepušten stalnim sukobima stvarnih i nestvarnih činjenica. Znajući mnogo više nego što pokazujem i sanjajući otvorenih očiju,lakše se prilagođavam okolini koja me kružuje kao voda koja protiće i mjenja oblik ne odstupajući pri tom od nekih svojih principa. Ono što se krije u meni ne mogu nikome reći osim sebi i ovom pismu koje me čeka  kao izazov.I tako lebdeći negdje između tihih voda mora i rijeka, i širokog svemirskog prostranstva jedva dodirujući život,teško pronalazim riječi kako opisati svoje razumjevanje ljubavi koje je isuviše duboko da bi se riječima iskazalo. Volim sve dodirnuti,pa i ono, šta je za druge iluzorno i nedodirljivo. A sad...sad mi izgleda daleko sve što treba da se desi i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da će se desiti.Znam da hoće, ali  se nešto u meni opire, odbija. Desit će se.......(ljubav).
 
 
 
                                                          ANGELLO
 

Da li te osjecaje otvaras i u razgovoru? Ili jih drzis samo duboko i dugo u sebi?

Uvijek sam bio iskren, a zavisi kakva je osoba s kojom razgovaram, ako primjetim da osoba nije iskrena prema meni, necu ni pocinjat razgovarat, cijenim razumjevanje, cijenim iskrenost,a naj više što mrzim je LAŽ.Biti hrabar nekad je problem a lagati jer nemaš hrabrosti, to je drugi par postoli.......