sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Glatko priznajem da sam lopov, i lažljivica, i prevarantica.
Kradem što stignem od svih strana svijeta koje dotaknem. Od Italije ukradem onaj osjećaj koji uhvatih kad sam nakon dužeg vremena se tamo vratila. Pa ju slažem: domom mi zračiš, sve dok ne pokucam na vrata Dalmacije. Kradem Italiji onaj temperament, vrelu krv u žilama, glasno pričanje i mahanje rukama. Ukradem joj „ma che cazzo vuoi“. Varam ju sa nekim novim sada ulicama koje prisvojih. Dužno poštovanje ozračju koje me prihvatilo u trenutku kada mi je najviše trebalo. Pa otimam Zagrebu tramvajske gužve, Jelačića si stavljam u dvorište.
A onda sve to olako zatajim maestralu, ne pričam mu tad da grlim i snježne pokrivače, mećave i vijavice koje mi zabijele svijet, kako bi mogla dugu iznad Biokova spremit u džep, pa na njemu šarat nove krajolike. Koje opet nekako po staroj navici otmem negdje iz sjećanja ranih dana, pa Ilicom zavijore palme. Ma zašto ne bi prešutjela bajamovom cvijetu da negdje sniva Maksimir. I neću čak ni priznat onoj smokvi iza kuće koju već godinama pratim da negdje tamo daleko neka druga stabla isto tako gube lišće.
Uspješno lažem ono stablo šipka ispred kuće da osim njegovih plodova ne uživam u ničemu. Pa kad padne noć pratim Savu dok priča priče. I prevareno more tad ostavljam, izdajnički neću slovo da kažem o bonacama, o prvim poljupcima uz šum valova, o pjenušavim kupkama ustreptalih nevera. Budalasto, ali na dane izdam i miris lavande, kadulje i brnistre. A sve to da bi šurovala sa smogom. I hodam prašnjavim kolnicima, nema tad šljunčane plaže pod tabanima. Tako ponekad tu plažu varam i sa nekim prljavim pjeskom drugih obala. Opet tako mojih.
Lažem ja i Sljeme da takvog brda nigdje nema. Sve dok mu ne okrenem leđa pa s vrha Biokova nakon bure gledam rodne krajeve. Preko mora. Pa onda tako s vrha pričam kamenu da ništa nije tako čvrsto. Volim svaki pedalj zemlje kojom prođem dok putujem od jednog doma ka drugom. Krš, škrape, livade, pašnjake, šume i doline. Sve ih upijam kroz stakla. I nikad to poslije ne pričam krajevima kamo idem.
Neću nikad nijednom priznati da negdje postoji neki kutak koji ima nešto ljepše. Ni prljavom moru Italije ne šapućem o kristalima Makarske rivijere. Uvijek nađem zgodnu izliku da se ne okupam, a da ga usput ne povrijedim. I talijanskom sciroccu, sa pješčanim nanosima tople Afrike ne govorim o mojoj južini, makar i ona donese crvenkaste pozdrave. Stidljivom sjevercu kojeg negdje Zagorje potjera neću pričat kako nema okus soli. Uvijek mu natuknem kako mi nitko tako ne mrsi kosu.
Ukrala sam tako i Dunav kada sam ga ugledala. Ali Sava to ne zna, makar mi možda ne bi zamjerila, i ona ga ljubi, bez imalo ustezanja. Ne govorim ja ni Jarunu da ga uzaludno zovu more. Blago mu kažem kako će i njega jednom posjetit sirene, pokoji gusar i nebrojene škrinje sa blagom. A ponekad volim pomisliti kako možda oblaci ponesu malo te slatke vode sve do Jadrana, pa ju nekim laganim pljuskom spoje sa soli. Nedugo nakon toga pomoli sunce svoj žar u paleti ružičasto-narančastih boja, pa poljubi sve dijelove mene razasute po mojim zemljama. Koje lažem, varam, kojima prešućujem...koje volim.

Popisujem prvu recenicu.

— a kućni prag (?), kućni prag je najveća planina :-)

a tek sise..Moras bit iskusni planinar da bi se popeo
:-)

Uf sto bi volio da mene netko tako laze pa i u manjim kolicinama,da i ja osjetim zvukove blazenstva i raja:)

....fino, jako mi se sviđa, što jest jest...:)))))

prekrasno si napisala :)

hvala :)) već mi nekoliko dana oba prva rečenica u glavi i nikako da ulovim vremena pustit misli, ajd sad je uspjelo :))) olakšanje :)))

...netko očito ima jako pozitivan utjecaj na tebe, nastoji ga ne uništit što duže možeš...:)))))))))))))))))))

ja samo sama na sebe imam utjecaj, no to je sad nebitno

...a stvarno mi se sviđa, kaj ja tu mogu, znaš da bi radije da mi se ne sviđa, al jebiga, sjajan mi je...:)))))))))))))

najbolje da slažem sad kako ovo nije moje tako ti ne bi narušila lošu sliku o meni

...e sad laprdaš, to stvarno nije istina..

Vaša Izvrsnosti...