Jedno pitanje i jedan odgovor

 
Ovo je lijep grad. Pomalo tužan, pomalo sjetan; podsjeća me dosta na moj rodni. Stvari se ovdje odvijaju sa ili bez moje intervencije i dalje i svojim ustaljenim tokom - praviti razliku stvarno je bespredmetno.
Živim. Radim. I nitko ne primjećuje koliko se stvarno ništa nije promijenilo.
Lap još nosi tvoje ime, slika je i dalje kao screensaver - žao mi je što nisi shvatila ironiju versa one pjesme koju sam ti poslao no tako su se vjerojatno osjećale i žene sa kojima sa ovdje bio.
Što me vraća na tvoje pitanje kao ljubav... naravno da možeš pitati - ako je to prijateljstvo stvarno nešto što će jednog dana iskreno prerasti iz ove velike rupe u ono što bi to trebalo ispravno biti - no odgovoriti ti mogu nažalost: slamam srca i to opako.
Ne želim to... Stvarno im dajem sve od sebe ali to niti izbliza ne sliči onoj budućnosti koju za sebe želim - vjerojatno se strašno bojim onakvog/ovakvog bola.
Imao sam dvije veze: Prvu i Drugu.
Prva, žena od previše godina, je nakon prekida pokušala samoubojstvo...
Drugoj još nije jasno zašto sam prekinuo mjesec i pol veze koja je bila sjajna (za nju)... za mene je samo bila ok i pokušao sam joj to objasniti no bijes povrijeđene žene kada joj partner kaže da ona ipak nije "ono", da mi je je bilo i puno bolje pa zašto spuštati standard (naravno PUNO lijepše objašnjeno) ne može doći do razuma.
Nema neke veće bućnosti i dosta je teško odlijepiti se od onoga gdje sam vidio tu našu prokletu vezu.
Ne... Reći prokletu za nešto što me iznova inspiriralo svakih toliko je definitivno potcjenjeno... Kako sam nas vidio ovdje, u ovom gradu.
Da stvar bude još umnogome gora - radim sa curom koja je imala muda odlijepiti se "poznatog" lošeg i otići u ovo "nepoznato". Došla je sa Njim i žive i rade skupa u različitim odjelima. Misli (a i izgleda!) poprilično kao i ti - tako da imam strahovitih problema. Nisam ti ništa o ovome pisao jer nema smisla; officially is dead and I know this very well.
Ono što će ti možda zvučati nedosljedno ipak je istina: stvarno mi je drago da konačno si našla taj smisao koji sa mnom nikako nisi mogla dokučiti i koji je ipak bio neostvariv u onoj maloj mišjoj rupi u kojoj smo se na koncu i razdvojili toliko; neki dan sam našao naše stare "fight" mejlove - i vjeruj mi - imali smo iste rasprave i nakon dvije godine kao i nakon 4; stalno se vrtilo u krugu iz kojeg ni ti niti ja nismo htjeli van...
Mislim na tebe svaki dan... Mislim na greške, mislim na pobjede, mislim kako ignorirati ovu prazninu u svijetu u kojem opet imam tu prividnu sigurnost puta na kojem je svima jasno kako završava i sviđa im se... čak su i ponosni... ironija ipak ima smisla za humor...
I brzo ćeš pročitati ovo pismo... neće imati onaj odjek ovih riječi koje se samo nastavljaju jedna za drugom i koje se teško zaustave sve dok ne posegnem za pivom koje stoji pored mene ili za tom cigaretom čiji me dim u biti smeta... Znam kako se derati u mail - ali kako se šapće? ili kako se plače? Na papiru bi barem mogla vidjet i koju iskrenu suzu koju nisam pustio od kad sam otišao iz Zagreba u u onom mjesecu...
Ne - ne plačem niti javno niti sam... No unutra sam zagrcnut u toj slanoj tekućini koja mi ponekad neda da dišem kad se probudim nakon još jednog pre-realnog sna...
I suvišne su ove misli - znam to.
I suvišno je pisat' ti kako je moja ljubav.
Tamo je negdje... stalno putuje i stalno mi se vraća. Kad bi barem tamo i ostala bilo bi mi puno lakše.
Eto tako je sa mnom i mojoj ljubavi.
Ne izlazi i polako se kiseli šireći smrad koji nitko ne može podnijeti pa bježim glavom bez obzira da me slučajno ovakvog netko ne zavoli...
Nakon tebe STVARNO mislim da treba proći dugo dugo vremena da bi došao k sebi no ipak ovo je prvi put da sam sa nekim mogao zamisliti nešto više od pukog dana za danom...
Jebiga...

kako si i sam lijepo rekao...ironija ipak ima smisla za humor

Da. U biti, svaki je komentar suvišan... Dobro je biti iskren sam sa sobom.

Najveća laž je da čovjek voli samo jedanputa.