tuga i ja
...koračamo zajedno ruku pod ruku već mjesecima...ona zamnom,ja za njom...i nikako da se rastanemo...nikako da se odvojimo...a prijatelji su otišli svak svojim putem...upoznali me,ipak je sve drugačije u virtualnom svijetu,real life je nešto sasvim drugo...nešto što me svakog trena i svakog dana vuče i gura na dno...
a ja se prepuštam...zašto ne...pa i onako je svejedno...kad dotaknem dno konačno će i tuge nestati...nećemo onda više koračati jedna s drugom ruku pod ruku...
11.05.2003. u 0:22 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
i na dnu se živi, nije to kraj.
Autor: gazda777 | 11.05.2003. u 0:38 | opcije
Stara,ne jebi gredu
i ne budi u bedu-
bit ce sve u redu...
Glupo ali istinito!
Ponekad moras "dotaknuti dno" da bi zavrsio jedan ciklus i ponovo se poceo uspinjati...i tako cijelog zivota....svi mi.A bediranje,to je samo navika-obicna misaona navika,koje se uz malo muke moze rijesiti...
Zivila ti meni sto godina!
I voli sebe-jer ti si jedino sto imas..
Autor: starchild | 11.05.2003. u 22:38 | opcije
još si mlada,blago tebi
Autor: izgubljena | 11.05.2003. u 23:48 | opcije
ti tužno biće, a da se prestaneš sažalijevati toliko, možda bi vidjela da postoje svakodnevne divne sitnice koje život čine ljepšim i ispunjenijim...od silne depre ne puštaš zrake sunca do srca, miris proljeća u svoj dom, osmjeh na svoje lice....dopusti si sreću, a da bi je osjetila, daruj dragim ljudima koji te okružuju toplinu svoje duše...ah!
Autor: shirl | 18.05.2004. u 16:13 | opcije