pisati pisma, pričati priče

Kad sam, prije podosta godina, shvatila kako ne postoji muškarac kojega bih, u neke sitne ure, mogla probuditi govoreći mu: "Slušaj što sam napisala, pročitat ću ti!" jako sam se rastužila. Iako je onaj s kojim sam bila u braku uredno spavao svoj zimski san umoren večernjim filmovima ili briškulama ili dimom konobe, na velikom bračnom krevetu kojeg sam sve više zaobilazila u širokom krugu, odavno sam shvatila kako on nije slušatelj mojih stihova, mojih tekstova. Od cijele mene zanimalo ga je samo moje tijelo i - što sam skuhala:)))
I tako sam se požalila jednom postarijem piscu koji je uređivao književni časopis u kojem sam tada objavljivala svoje noćne uratke. Rekla sam mu kako sanjam muškarca koji će sa mnom raspravljati o napisanom, kritizirati i podržavati, zaranjati iza teksta, u tekst, a onda - i u mene. Poznati se pisac nasmijao poput dječaka unatoč godinama koje je tako mudro i lako nosio i rekao: "Ne vjerujem da ćete ikad sresti takvog muškarca, čak ni ljubavnik ne bi slušao više od muža. Zato, dušo, nazovite mene i čitajte mi što ste napisali! Ja ionako loše spavam!"
I bilo je tako. Do prije nekoliko godina. A onda se pojavio novinar i pisac, čovjek s kojim sam satima razgovarala o svojim i njegovim tekstovima. Ali - ovisnik. Bolestan, nestajao bi danima, poput ranjene životinje spreman umrijeti u samoći. Živjeli smo u različitim gradovima i nismo ni pokušali pronaći treće zajedničko mjesto. Znali smo - ne bi išlo. Rijetko se čujemo, još rjeđe vidimo. Mršav, ispijen, polovica muškarca. Kad god ga netko spomene, pomislim: evo je, loša vijest!
A onda se pojavio glazbenik, uspješan, izuzetno talentiran, u trenutku bi napisao pjesmu. Uživala sam ga promatrati kako stvara, malim prstom lijeve ruke. Ali nisam uživala gledati mu tijelo u raspadu. Heroin, kokain, tabletice - smrt u njemu također je talentirana. Nedavno smo se ponovno sreli i ponovno razdvojili. Po tko zna koji put, ali sve brže to radimo.
Stvarati nešto, praviti nešto? Knjige, slike, glazbu, djecu. Sagraditi kuću. Stvoriti dom. Nahraniti psa. Sašiti prekrasnu haljinu. Sve je to kreativnost. Bog u čovjeku malo spava:)

Čitati tvoje tekstove :-)).

i jedne pjesme se dobro sjetjam. gdje su te pjesme, Gospo?

iako mnogo mlađa dotiču me slične okolnosti - riječi što ih sklapam u misli nailaze na gluhi zid kod ljubavnog partnera...a svi oni koji nose toliko tereta, boli, pizdarija, slabosti i ostalih sličnih objekata u sebi čuju me poput sove.
ali ipak, bilo bi možda ubitačno za moju kreativnost da se dugogodišnji ljubavni partner imalo zanima za to.

Više ne mogu hvaliti autoricu, tek po neko slovo ostavljam kao znak redovnog čitanja...

i sama sam ti imala takove snove...i uvijek bila razocarana ...jer nitko nije uspio ispuniti moja ocekivanja...i gle ...kada sam prestala da "sanjam" i da trazim nesto sto u biti ne postoji...pojavio se ON...tolerantan , dobar . divan ...on ne komentira sa mnom moje sanje ni moje pisanje ...ali zna reci ...ponekada ...lijepo je to sto radis...ja znam da me on razumije , da razumije moju potrebu da imam samo svoj svijet , koji sam zeljela dijeliti sa nekim drugim ...ali on mi je pokazao i naucio me , da je moj unutarnji svijet ...samo moj...

uvijek me iznova odusevi nacin Tvog pisanja, a pogotovo takve teme... :-)

Ne slažem se s krajem.. ali to ipak ne znači da ima nešto bolje od tvojih blogova ovdje...