cloudlet

sjedim,telefon na koljenima,slusalica u ruci kraj mene..slusam slabi zvuk prekinute veze.iznenadna bol u glavi,presjeca. toplina prozima i cini tezinu za pokrete. cekam trenutak kada ce suze krenuti i sprati ovaj gnoj..ovu balegu sto si mi predocio.nista,oci ostaju suhe..
misli,komesanje u glavi..ne povezujem likove i glasove u pozadini. onaj poznati osjecaj napustenog,prisutan..cupa mi snagu iz prstiju dok ovo pisem.pokusavam suspregnuti vristanje,zatvaram se..grizem usnu,a krv zamjenjuje suze. toplai slatkasta,toliko stvarna..
pohlepno je sada traziti da me zagrlis i kazes kako ce sve biti u redu,..iako znas da je ovo nesto sto necu moci jednostavno prespavati,ignorirati...i uciniti prosloscu.nerazumno bi bilo traziti pomoc,nerazumno jer sam svjesno uletila u nesto sto nije mirisalo na moguce.zajebi sad napuhavanje krivice,ionako sam si ja najveci moguci krivac...uzrok i posljedica.zajebi sad ulogu pravednika jer nece pomoci. sada mi trebas ti,takav kakav jesi..kompliciran,a jednostavan prema meni..ocit,a skriven iza nekoliko dodira...glasan,a opet tako tih u svojim pricama.
napisi mi pricu,jednu malenu..samo za mene.natjeraj ove prikaze da me napuste...sve ih je veci broj,a tako su jebeno ruzne.
 

ah, nema tu nista.. jednostavno nema... znas da treba dvoje da nesto prezivi, ali i da se unisti.. i da, nauci zivjeti sa njima, jer one su tu, kraj nas... uvijek.

...kad ti je već poznat osjećaj napuštenosti.....znaš i kako ćeš se izliječiti....