Jedno pitanje i jedan odgovor

 
Primanje u pionire... heh...
To je trebao biti moj prvi javni nastup pred velikom publikom (oko 1000 ljudi se tada skupilo u lokalnom Domu Sportova); očekivalo se to sa nestrpljenjem jer već kao mali sam recitirao u vrtiću dječje pjesmice kojih sam znao oko 500tinjak - napamet naravno... Danas je sve to izblijedjelo...
No da se vratim na to... nesuđena karijera na daskama završila je (odnosno nije niti započela), jer se desila tragedija...
U pola programa, i malo prije nego što ću izaći na improvizirani podij na kojem su svirali svi veliki bendovi toga doba, došla je mama po mene iza tribine... Rekla je: "Sine, umro je deda. Idemo u Zagreb odmah."
Bio sam mali. Znao sam što je to smrt naravno... ali znao sam i da me tamo čeka ta pozornica, ljudi... Naivno sam pitao "A možemo li poslije recitacije?" ... Danas razumijem koliko je to možda i bilo neumjesno no - bio sam ipak samo dijete!
Tako se moj prvi nastup protegao sve do 3. razreda kada sam na daskama lokalnog kina izjavio povijesnu rečenicu u razgovoru triju pionira koji su raspravljali o Titovom pogledu na slici i koga on u biti gleda (tekst iz čitanke): "Ja znam da direktor samoupravlja, kao i svi ljudi".
Odjekuje to eto u glavi i danas... Kakva je to bila povijesno/proročanska rečenica u stvari...
P.S.
Neka mi oprosti jedna jako draga osoba,za koju znam da ovo čita, što nisam pitao za dopuštenje - jer ona je potakla tok mojih misli u tom pravcu... no kada ne bi razumjela, ne bi mi niti bila draga :)

i ja sam pjevao u pionirskom zboru, ali na žalost samo tako dugo dok nisu shvatili tko kvari..

hab....izgleda da te karma i dalje prati ;)

habucibe, :DD

:-)))