Probudio me savršen stih...
Odjeknuo je. Slijedio ga je i drugi još glasniji. Sekunda je bila dovoljna da se slože i dva versa! Požurio sam napravit' kavu da me ne napusti jer, čekam ju već toliko dugo varajući sve (a koliko tek sebe) da je proza isto lijepa.
Pogodila me u želudac, zgrčio sam se od ljepote tih pravih riječi što odzvanjaju duže i jače...
Vratio sam se za minutu obavljajući sve jutarnje pripreme, sada potpuno spreman...
A ona je u međuvremenu već odlučila ostati u meni, potpuno izblijeđena više nije imala snage...
Obukao sam se i otišao na posao.
21.03.2007. u 9:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar