Posljednja cigareta za danas...

Nedavno sam bio sa frendom na kavi. I saznao sam da se nalazi u poprilicno nezavidnom polozaju. Recimo da se ja ne bih nasao na njegovom mjestu ni za koje pare. A ipak mu zavidim. Kako?
Pa, eto, frend se zaljubio u nekoga u koga bi mu bilo bolje da se nije zaljubio. Cak ju je i sanjao. Necu ulaziti u detalje (saznao sam u povjerenju i nije na meni da pricam o tome, vec sam i ovako previse rekao), ali recimo samo da je stvar *VRLO* komplicirana i poprilicno zajebana. I sam sam se jednom nasao u slicnoj situaciji i ne bih se zelio opet u njoj naci. To pokriva onaj dio da se ne bih nasao na njegovom mjestu ni za koje pare. A sto je sa zavisiti?
Znate onaj ruzan osjecaj? Onaj osjecaj praznine, osjecaj nedovrsenosti? Ne onaj odvratni kao da vam je netko iscupao kompletnu utrobu i posluzio vam ju lagani ispirjanu na srebrnom pladnju. To je onaj osjecaj kada dobijete nogu. Ne taj. Onaj drugi, slabiji, tuplji, dugotrajniji. Osjecaj samoce. Nepotpunosti. Kada vam jednostavno treba netko koga biste zagrlili i svijet bi opet bio lijep. E, taj osjecaj. To je ono sto me muci. Meni ponekad tako jako treba netko, da boli. I u tom je problem... meni treba NETKO. Ne znam tko. Jos ju nisam upoznao. Ne mogu reci tko je ona, ali mora postojati. A on je svoju 'nju' nasao. Zna kako izgleda. Ima tocno definirani cilj, a ja se osjecam kao da sam jos uvijek na startu. On ima koga sanjati. I na tome mu zavidim. Ne znate koliko mu na tome zavidim...
I sto sada? Nista. Nastaviti traziti, prepostavljam. Negdje mora postojati i ONA za mene... :)

Negdje postoji.. ;)

Sve dok budeš imao potrebu za nekime, nećeš ništa postići. Nauči biti sretan, potpun i sam sebi dovoljan, tek tada možeš nekome ponuditi dio svog života jer ćeš ga imati dovoljno; tražiti nekoga da popuni rupu koju osjećaš neće ti donijeti ništa dobroga i prilično je sebično.

Još si mlad,a prepostavljam i tvoj frend,
možda ti nađeš Pravu Nju prije od tvog frenda, možda njegova Ona nije Ta, tko to zna, ja sam već u godinama a još nisam sigurna jesam li Pravog izgubila, zaobišla ili ga još jednostavno nisam srela...Saznat ćemo valjda :)

Znam, forsaken. Tuzno, ali istinito. Nije kao da se cijelo vrijeme tako osjecam ili da nekoga trazm ili tako nesto, jednostavno mi se taj osjecaj prikrade i *bam* - strefi me ni od kuda. Vozis se tramvajem, zadovoljan samim sobom, sretan zbog danog ispita ili zbog neke genijalne ideje koja ti je pala na pamet ili neceg treceg, uopce nije vazno, i onda vidis grafit na zidu ili uhvatis neciji pogled ili (najbanalnije) vidis zagrljeni par na ulici i to je to. Pogodi te. I gotovo. Sam si. A istina je i sto ti kazes. Tesko da ces naci nekoga ako intezivno trazis. Stovise, sto intenzivnije trazis, to su ti sanse manje. (paradoksalno, zar ne? :)) Zato je ponekad puno bolje pustiti da budes nadjen :)))))