Vizura trenutka
Na vrhu brezuljka iznad jezera sepiri se ponosno, obasjano suncem, zdanje bijeloga dvorca koji leti u plavetnilo. Gledas ga i cini ti se kao da svojim zidinama zeli pokazati snagu i neumitnost minulih vremena koja prkosno ostaju za svu buducnost. Prkosi snagom mnostva sudbina ugradjenih u svako zrnce materije od koje je sazdan; od temelja do vrha sljemena krova najvise kule.
Kada pak pogledas u ogledalo jezera, zamijetis samo stidljiv i tajnovit odraz duse vremena cije lice nesigurno proviruje izmedju krosanja tek prolistalog drveca. Lica i nalicja proslosti proviruju kroz mutna okna trazeci mjesto svoga odraza na blagim povjetarcem lelujavoj jezerskoj vodi.
Ne mozes biti tamo, gledati i osjecati, i ne dobiti poriv prosetati cesticama vremena i znatizeljno, kao neki voajer, zaviriti u svaku od dusa i sudbina koje su to lice i odraz svoje sadasnjostii sazdavali za nas i nasu sadasnjost; za sve sadasnjosti u buducnosti.
Pitam se, je li bezvremeno mjesto sacuvalo i trag moje duse, sudbine, barem kao odraz trenutka u vremenu koje je vec proslo.
03.04.2007. u 8:22 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar