Jedno pitanje i jedan odgovor

Sinoć sam napravio grešku.
Podigao sam telefon budeći se iz dubokog sna i ( kasnije shvatio ) nakon tvojeg trećeg poziva, da mi kažeš kako, u stvari, nisi uopće željela pričati samnom. Ne, nije to bilo ono obično "Ne želim pričati sa tobom jer sam umorna" kao što se znalo dešavati i meni i tebi. Naravno da uvijek postoje takve noći. Ne. I nije to bio dan za takav odgovor.
Bio je to neobičan dan, pun, ako gledaš onako trenutno a ne u svemirsko-eonskim razmjerima, pun događaja. Ti si položila stvarno teški ispit (i to skoro sa 5!) a ja… Ja sam imao staru priču, "repetitus ist matres studiorum" ili tako nekako. Možda bi bilo bolje rečeno kulminaciju stare priče (ili konkluziju možda?). Eskalacija bi isto odgovarala. Prestanak nade, buđenje, shvaćanje, raskrštavanje, tuga. Sve to stane u moj dan. I tišinu, mršavu poruku o svakodnevnoj stvari i šutnju. Zadnja rečenica, naravno ima veze sa tobom.
Želio sam čuti tvoj glas, želio sam možda i šutiti s tobom. Nisi imala volje za to. Nisi.
Tvoj je dan bio dobar. Okružena si ljudima koji te razumiju i daleko si od ove prljavštine koja dolazi uz mene. Vučem te dole kad si najsretnija. Opterećujem te stvarima na koje nemaš odgovora; a oni postoje. Postoji ih bar nekoliko kad imaš volje. I gledaš kako tonem sve dublje i dublje i puštaš me i nemaš komentara. I upravo zato se i ponavlja. A ja svoje nade i želje polažem u bolje, prema naprijed i nikako sada. Ti ne znaš ili ti je previše, biti moj kontakt sa mojim pravim "ja". Onim "ja" koje već toliko dugo nisi vidjela onim "ti" koje tako brižno čuvaš i ne pokazuješ.
Mi ne pričamo već jako, jako dugo. Svakodnevne radnje, opisi šta je tko radio i na kraju, onako ovlaš, kao da će razgovor biti začinjen sjenom nesigurnosti – plaho izrečeno "Volim te". To je naš razgovor koji se pretvorio u neku čudnu smjesu čekanja i loših trenutaka.
Sinoć si me strašno povrijedila – možda ne toliko samim bijegom već time što si zvala 3 puta a onda… ništa. Zašto bi se uopće javljao?!? Provjeravaš da li sam živ ili šta? Jedne noći, kad si bila još sama u onom stanu kraj mora, zvao sam te i bila si na internetu. Kasnije, negdje oko pola dva, dok smo onako "ovlaš" razgovarali, pitao sam te što si radila. Nisi spominjala Internet već samo da te boli glava od čitanja. Alarm u meni za "Nešto nije u redu". Možda ništa i ne tajiš i možda si bila samo par minuta no takve stvari, takve banalne sitnice mi nikad nisi prešućivala. No ok, pa šta i da jesi? Pa šta i da imaš nekoga sa kime pričaš ili se i gledaš, sad kad tamo (konačno!) imaš komp? Nisam pretjerano (naglasak na pretjerano) ljubomoran i takve stvari razumijem, pogotovo što ja nisam u stanju sada biti uz tebe a ni ti uz mene.
Ja samoću rješavam teško ali ju ipak rješavam i svakako da i ti imaš svoje načine. I NEBITNO je što se desilo. Bitno je da si prešutila nešto što sam znao.
Sinoć si znala u kakvom sam stanju. Probudila si me u ponoć, kao da si tražila nešto. Nadam se da si to i našla. Nekakav izgovor, nekakvu riječ, nekakav bijeg od onog što si mi željela reći. Kao da ti je moja poruka da te ne zovem došla u pravi čas. Sad imaš opravdanje. Za što god da ti trebalo. Opravdanje za nejavljanje, opravdanje za kažnjavanje, opravdanje za nedolazak, opravdanje za prekid. Odjednom iz mučitelja tako postaješ žrtvom u 50taak riječi.
I puf!
Čaša se prelije, sve se presiječe i kraj. Znam kako ti je, iskreno mislim da bi i ja bio takav. Samo što ipak nisam tako loš i vrijeme je da ti i priznam da si ti moj jedini dodir sa onim što sam nekad bio. Uz tebe osjećam, uz tebe mislim, uz tebe se nadam i sve tako nešto ružičasto. A ništa nije tako. Kao maska, kao loš napisani roman, kao Arachnia. Trebalo je to biti nešto bitno za onoga koji radi na tome ali ispadne smiješno u očima onih koji posmatraju. A ti si se svrstala u posmatrače. I nikada nisam povjerovao, a danas u to potpuno sumnjam, da želiš život nas dvoje. Normalan život, nikako ne dosadan! Da želiš doći ovamo niti da si to u stvari željela.
Ma da, možda si željela nakon naših razgovora, gdje pravi ili impulzivni osjećaji izlaze na vidjelo. Kada se istroše, samo par dana kasnije, opet je sve po starom. Okllijevaš, nesigurna si ili si čak još sigurnija u suprotno. Do idućeg puta. Težak sam. Teži sam vjerovatno od bilo koga kojeg poznaješ i pucam. Šta imam za pokazati u posljednjih dvije godine? Pobjeda, poraz, pobjeda, poraz. Nekako sve te moje pobjede završavaju porazom istog trenutka kada u svoju sreću pokušam ukombinirati drugoga.I vjeruj mi da mi moje misli zvuče tako šablonske, tako ne-ispravne. Da ih nekoliko puta pročitam možda bi i sam sebe uvjerio da sam toliko plitak i da se izgubilo sve ono što me činilo unikatnim.
Kako postaješ "jedan od" a prestaješ biti "jedan"? Kada dovoljno dugo ne vidiš pozitivnog pomaka? Kada ti se uporno ponavljaju iste greške?
Kako izaći iz takvog kontinuuma? Razgovaram sa tobom o teoriji prevođenja, ispitujem, učim, nekad se i divim. U tvojim očima već dugo nemam takav tretman. Ti kod mene još uvijek imaš. I većinom mi je žao što takve razgovore vodiš sa ljudima koji ti nisu niti o koljena i pitaju se jesi li normalna.
To nas je spojilo znaš? Ta različitost shvaćanja pojma "Normalno". I "Sve je to normalno". Danas, sve ti je u vezi mene nenormalno. Moji postupci, moji zahtjevi, moja shvaćanja. Kao da je jedina stvar o kojoj možemo naojtvorenije razgovarati tvoja budućnost. Ne pišem ti ovo "just to make my point". Pišem ti ovo jer imam point. Koji ti zbog nedostatka novca, ljubavi i ljubavlju, nemogu nadoknaditi.
A ti odluči najispravnije što možeš.

Bok, ja sam prosla kroz takvu vezu, ja sam isla dalje, a on je ostao naa pola puta, zaleci sebe i jadikujuci kako je samo njemu tesko, meni uvijek lako jer mi je ostalo samo jos ovo ili ono ne razmisljajuci o tome da sam se ja za to pomucila i odradila dok je on samo jadikovao... I meni se neki dive, dok me drugi kude...

Vrijeme objavljivanja i tekst idu jedno uz drugo...nadam se da ti je pomoglo sto si sve to istresao iz sebe, makar tu..

@info: išla si dalje... hmm.. malo nejasan komentar priznajem... U čemu? U postavljanju temelja za sebe ili vas? Ovo nije kukanje o lakoći, ovo je žalba zbog toliko čekanja bez naprijed... jer... čekati da netko "završi to što ima" da bi se išlo dalje skupa je najteža stvar... Čekaš i moliš boga da se ne promijeniš... a neumitno se promijeniš... a taj netko koga čekaš redovito završi u potpuno krivom smjeru...

@zaključana: :)))))) al' eto nije to - kad je pun mjesec - baj baj san :D Ovo e napisano daaaaaavno :)))