One Memory

Zagrljeni u šutnji, sklopljenih očiju ljubimo se u uzavrelom trenu strasti i spoznaje da nam je ovo posljednjede od ljubavi što uzimamo, da rastanak se uvukao među naše misli i osjećaje. Ljubimo se jako, brzo, strastveno kao da sutra ne postoji. A moža to i osjećamo... da umiremo, da naše sutra nikada neće doći, da plačemo sada zadnji put, nas dvoje zajedno. Ne osjećam više tvoje slatke usne pod kišom slanih suza koje teku neumorno, nemilosrdno i nepravedno u čast i za sjećanje na jednu ljubav koja gasi se. Možda me se jednoga dana i sjetiš kada ti svane neko novo jutro, kada te obasja neka nova zora i kad tvoje slatke usne taknu nečije druge zimom promrzle obraze kao što su tolike godine grijale moje. Ne zaboravi naše trenutke ponosa i slave, nezaboravi što smo davali si svih onih zamišljenih, vrckavih popodneva zajedno, svih toplih sutona kraj Dunava kada smo maštali dok se sunce ljeskalo tvojim usnama i očima. Ne zaboravi sparinu sumornih srpanjskih dana kada smo se mokri satima ljubili, kao ni onaj poznati miris trave na ušću Vuke u Dunav na kojoj smo se valjali poslije škole i subotama... sretni davali jedno drugomu sve svoje osmjehe. Ne zaboravi niti miris vrućih ljetnih ulica Vukovara uzavrelih pod težinom užarenog sunca gdje ostale su sve naše lude mlade, ljubavlju opijene godine. Ne zaboravi kako smo si teško puštali ruke svih onih večeri kada smo se rastajali, ni koliko teško je znalo nekada tada biti. Ne zaboravi kako sam se brinuo za tebe kada si bila bolesna, niti naše iskrene, teške suze potekle iz ljubavi koje jedno drugome usnama smo brisali. Ne zaboravi sva ona snježna jutra kada smo se krišom nalazili, kada sam ti grijao ruke u zavjetrini ruševina tamnog grada, da se ne smrzneš, da te vjetar ne svlada, da ne ohladi tvoje male nježne prstiće. Ne zaboravi... naše ulice, naše uglove, naše klupe i parkove, ne zaboravi pogled na nebo u tišini, moju ruku na tvom ramenu i svoje usne na mojima u iskrenom poljupcu. Sjeti se svih petaka uvečer kada nismo mogli zaspati dugo dugo u noć, umorni od uzbuđenja nestrpljivo čekali zoru, da se ponovno vidimo. Čeznuli da si što prije opet spojimo usne da je bilo gotovo ne izdrživo. Spavaj, govorili smo, spavaj, zaspi što prije, tako će brže doći novo jutro. I bit ćemo zajedno. Sjeti se i mirisa svježeg Vukovarskog zraka svih tih prohladnih subotnjih jutara i topline mojih usana zbog kojih si se tako često nenaspavana tada budila, izmorena od isčekivanja da me što prije vidiš i zagrliš, bez riječi poljubiš... I kažeš, maleni moj, volim te! Ali, kada te netko drugi poljubi, sjeti se ponajviše i nikada ne zaboravi, kako smo se voljeli... mi... kako smo živjeli samo da bi jedno drugoga sretnim učinili, i kako tada ništa osim toga nije bilo važno, kada je jedno volim te u očima bilo dovoljno da ti kaže da si moje sve, da si oduvijek bila moje sve i da sam cijeloga života čekao samo tebe. Kada kreneš, ne okreći se, mrvice od ljubavi su sve što mi iza tebe sada ostaje. Ne okreći se, ne želim vidjeti izbljedjeli sjaj u tvojim očima, sjaj nečega poznatog što sam tako dugo volio, ispranom od kiša sjećanja donijetih olujom tvoga odlaska. Umire jedna ljubav, a rađa se suza što kapnula je na zemlju između tvoja dva hladna pogleda. Drugima je to bio samo još jedan odsjaj u nizu koji bljesnuo je u dijeliću najljepše sekunde, njim ništa, a meni sve... sve za čime sam ikada živio. Uživaj u mojim usnama posljednji put jer sutra nije obećano nikome, ni mladima, ni starima, ni onim sretno zaljubljenima. Da mi je samo znati, što li nam donosi nova zora, još jedno novo svitanje. Ne znam, vjerojatno nikada to neću ni saznati. No znam jedno. Znam da je ovo naš rastanak, znam da odnosi tebe od mene, znam da zauvijek odlaziš! I zato... sretno... malena moja! Ne zaboravi i sjećaj me se s puno vedrine kakvu nam je davno naša ljubav unijela u srca i živote...

prekrasno napisano da je meni barem moj bivsi napisao takvo pismo

kako lijepo...da meni to napiše moja največa ljubav (bivša nažalost)...neznam što bi...plakala bi od sreće...