One Memory

Link

Link

Jer ti, ti ćeš uvijek imati svoje boje i voljeti gitariste, muzikante, zabavljače... a ja, ja ću ti se uvijek nadati. Fališ mi, Iva ♥

Dvije siluete stoje u mraku... pružajući ruke jedno ka drugome. Sunce zalasi u pospadno ljetno predvečerje. Cvrčci se bude, počinju svoju pjesmu... Klasje žita zrelo, sprema se na počinak, lagano mašući suncu laku noć... povjetarc briše prašinu s ulica, raznosi naše notice i plete ih o tvoju kosu. Šumi, šumi lišće i čuje se kasni ćuk, dajući ritam osmijesima nekih novih klinaca. Moje ruke, presretne, taknuvši tvoje tople vječito nasmijane obraze, rađaju se ponovno na tvojoj koži, nakon godina protraćenih tragajući za tobom, kidajući svo trnje koje se našlo na putu. Znale su... ti ili nitko drugi. Tvoji dodiri, drhtim pod njima kao malo mače, nevjernojatno nježni, nevjernojatno zanosni... stvaraju neki drugi bolji svijet, daleko od svega... ovoga. I nitko nas više ne vidi... silueta gubi se okupana zlatnom bojom sutona, stapa se sa sa danom koji nestaje i onim koji dolazi. Što nas čeka sve, nismo sigurni. Sigurni smo u ono što je ovdje sada. Siguran sam u tvoje male prtiće koje su uvijek živjele da popune prazninu između mojih. Siguran sam u tvoj osmjeh koji kaže, ne znam dal ću sutra biti tu, ali sam sigurna da sada jesam. I da te sada volim. I ne misli na sutra, ono ćemo pisati mi najbolje što znamo. Ne misli na jučer, ono više nije bitno... jer sada sam ja tu da zalječim svaku tvoju ranu. Jer ona je i moja rana. Jer i mene boli kada tebe boli. Zaboravi na usamljene noći kada si težio nekome, kada sam i ja jednako tako gledala u zvijezde, nadajući se tebi, a da nisam ni znala gdje li si ni da li postojiš. Znala sam samo, da me negdje čekaš. I sada sam tu. I bit ću tu jer želim biti tu. Ovo je naše veče, reče ona, lagano mi grizući usnu. Žurnim korakom, s gitarom na tvojim leđima stopamo dugu za kući, ka našem prvom jutru. I sve što ostaje je cvjetić, iz tvoje kose, maleni i uspavan... neka znaju da smo bili ovdje, neka znaju da smo otišli zajedno, neka znaju da se volimo...

Link

Link

Link

Mnogi neće shvatiti, ali se iskreno nadam da ovdje ima ljudi koji se osjećaju izvan ove stvarnosti, da ne pripadaju u vrijeme i svijet u kojem žive. Vi pričate o ljubavi, vi tažite pažnju, vi tražite intimu... A pojma nemate što to znači. Nitko od vas. Zaustavite se, izađite iz okvira u koje vas je strpao život. Zastanite, svako malo, barem na tren i osjetite ga. Osjetite trenutak, osjetite njegove boje dok vam kao voda klizi kroz prste. Očistite svoje od svih želja, od svih težnji koje mislite da su vaše a zapravo su dijelići negativne energije koja se zaljepila na vas iz dana u dan, frustracijom nekih drugih ljudi. ne tražite ono što po prirodi ne žali da bude nađeno. Ono će pronaći vas, kada osjeti da ste spremni. Ne budite prazne ljuske od ljudi, ne furite kroz život kao na autocesti 100 na sat a da ne znate osjetiti onu ljepotu koju pruža trenutak. Vi ste jedno, sa svima... ja ti, on, ona... povezani... tijelom i umom, bez gluposti, bez predrasuda, čistom energijom koja nas čini sretnima. Otvorite srce, srušite zidove i shvatite one stvari koje su vam zaista bitne. Recite nekome volim te, ili toliko mi značiš umjesto da pretpostavljate da oni već to i sami znaju. Možda sutra ne dobijete tu šansu. I budite sretni na vremenu koje vam je dano da provedete s njima. Dano vam je s razlogom i nikako ne traje vječno. Pronađite mir u sebi, bit ćete sretniji. To vam obećajem...

Zaboravili smo... zaboravili, sve što što nas čini ljudima... zaboravili kako nekoga voljeti, kako vjerovati i prižiti ruku oprosta, pomirenja... kako se nadati. A noć nas je obuzela, mračna i hladna bez nade da ikada prestane. Naše misli, naše riječi, naše osmjehe... okovali su ljudi iz sjena, ljudi loših namjera, bez morala i vjere u boga, ljudi kojima se gadi sve pozitivno u nama, okovali nas čeličnim uzdama straha stavljajući nas u naše domove, gdje ćemo se osjećati sigurno i slobodno. To je mjesto gdje nas upravo i žele. Ne žele slodobnu misao, ne žele ljude na ulicama s glavama punih ideja. Neee, oni žele kontrolu, žele moć, žele svijet kao svoje igralište u pijesku. A mi im ga dajemo, na srebrnom pladnjnu. Kada ste zadnji puta osjećali mir, gledali zvujezde, opušteno razmišljali... kada ste zadnji put vidjeli krijesnicu ili promatrali leptira kako se igrana vjetru? Mi, ne sjećamo se više kako maštati, kako nešto lijepo i bezbrižno sanjati... Sve što imamo su brige, i bol i tuga i neprekidna noć svakodnevice koja nikako ne prestaje. Robovi, nisu isčezli kako svatko misli. Mi jesmo robovi... robovi sustava koji nam je odrezao krla prema budućnosti, krila kojima smo nekada tako slobodno letjeli, prema bogu, prema nebu, prema svemu što nas je nekoć činilo ljudima. Mi više nismo ljudi... mi smo samo prazne ljuske kontrole sustava koji toči strah u nas, poput vode, iz dana u dan, kao u stare izudarane boce koje više nitko ne treba. Pazite samo da se ne bi jednog dana, kao i one, samo probudili na smeću. Zato otvorite oči. I živite. Jer ste slobodni... To vam nitko ne može uzeti.

I opet se oči pune suzama, i još jednom nakon osmjeha... srce, koga ispunja jeka pjesama o propalim ljubavima. Riječi kristalne čistine zapljuskuju moje misli, kao i mnogo puta do sada. Dunje... na stolu, mirisne, ispunjuju postelju potičići tople uspomene. Tople, od ljubavi... tople, od dodira tijela, tople od slatkog vina s njenih usana... tople, od dva zaljubljena srca. Tako je sve prazno bez tebe, tako mirno i bez mašte kojom si davala život svemu oko sebe. Nema te da provučeš svoje prste kroz moje, nema te da zaliješ cvijetak koji tako si voljela, koji sada vene, kojeg sam ti dao bez pola latica na onom mostu toga kišnog popodneva kada si trčala sva uplakana negdje, izgubljena... samo da staneš, samo da se malo nasmiješiš... za mene. Podigla si pogled ispod mokre plave kapice i drhtavim usnama promolila, to je za mene? Skrila si ga pod kaputić kao majka dijete, kao da ti je u tom trenutku značio sve najviše. Sada promatram vodu koja odnosi svoje godine ispod istog našeg mosta gdje sam te i prvi put poljubio, vodu tamnu kao noć kojoj svijetla grada nisu davala niti malo nade, malo svijetla... Samo ti si to mogla. S tobom... sve je u sebi imalo iskru života. Pazi na sebe. I nađi ono što tražiš. Tako mi nedostaješ!!

Gledati vijesti u današnje vrijeme... Pune nasilja, pune netolerancije i bijesa. Nenormalno, pitate se? Možda. Ali, to u jednu ruku i nije nenormalno jer upravo je kut mjesto u koji je većina ljudi danas stjerana. I što bi vi htjeli? Da ljudi budu civilizirani? Pitomi? Kako možemo biti to kada to nismo po prirodi. Ljudi su, umjesto toga nasilne, strahom vođene životinje koje reagiraju kada se stjeraju u kut, kada im se ograniči sloboda, motivacija... Tada padaju sve one društvene norme i zakoni. Dolaze primarni osjećani prekriveni pod slojevima tolerancije koju je izgradlo društvo radi mogućeg suživota tolikog broja ljudi na jednoj jedinoj planeti. Tada dolazi do straha, do jačanja osjećaja za preživljavanje a padaju u vodu sve te društvene norme. Svaka generacija ima svoje ratove jer... ljudi su takvi. Previše mira, previše dobra i civiliziranog u rasi živih bića koji su potpuno suprotno tomu, po prirodi, rađa konflikte. Kada nam je predosadno ili kada se cijeli svijet jednostavno zasiti rutine, dolazi do ugnjetavanja drugih i do otpora tih ugnjetavanih. To rezultira krizama i najčešće ratovima. Svaka kriza u povijesti naše vrste rezultirala je sveopćim ratom. I gledano s druge strane, mi ljudi imamo tu mogućnost ujediniti se u trenu pred licem moguće propasti, a kada ta opasnost izostane ili prođe, okerćemo se jedni protiv drugih. Previše nas je, a kaos je univerzalni jezik koji vodi ka nekom balansu. To je jezik na koji smo navikli i koji je u nama, a od sebe samog vrlo je teško pobjeći.
I mi hrvati smo glup narod. Dozvolimo si da nas razdiru najmanje razmjerice i previše smo labilni, a premalo tolerantni... nesložni. A samo se sjetite početkom devedesetih... stajali smo bok uz bok, jedna velika obitelj.
Ako nekoga vrijeđam, oprostite, ali pod težinom događaja koji se u svijetu događaju... Ne možete a da ne pomislite na takve stvari. Opet, to je samo jedna pomisao. Možda i griješim.

Zadnja dva dana budim se sa osmjehom na licu, bez nekog razloga ili barem jednog kojeg nisam mogao dokučiti. Budim se heppy i naspavan kako već neko vrijeme nisam. I znam, da sva sreća, bila s razlogom ili bez, opravdana ili ne, mora doći na naplatu. Barem meni. Jutros sam se probudio... pun sjete, zamišljen. Znate, jedan od onih dana kada su vam u mislima stvari... neke prošle stvari o kojima niste dugo dugo razmišljali. I odvuku vas od stvarnosti, na neka druga mjesta... Sjetite se tada nekih ljudi koji su došli i otišli iz vašeg života, prohujali njime, napravili nered ili vas u kratkom vremenu samo taknuli nekom jednom jedinom sitnicom ostavljajući traga na vama. Sjetite li se ponekad... prve ljubavi, prvog poljupca, onih sanjivih vremena kada ste bili klinci, kada se živjelo samo za izlaske i ljubav, a snovi bili na prvom mjestu... maštom ispunjene mlade glave.
Sanjao sam nešto takvo sinoć. Ljude kojih više nema u mome životu. Ljude koji su otišli daleko, isčezli negdje iza ugla... ljude koje ovila je tama i one koji našli su neke svoje nove zore, i naučili ih dijeliti s onima koje počeli su zvati samo svojima. Što bih dao, za samo jedan dan... onaj koji se skriva u mojim mislima, sanjiv i vesel kao prve zrake sunca nakon duge zime, nošen melodijama pjesama koje su me sjećale na neka daleka, sretna vremena.
Zašto ne možemo zadržati osobe koje volimo, zašto ne mogu zaustaviti se u vremenu kada sam bio najsretniji, i gledati njene oči svako jutro s jednakom željom kao i prvi puta kada sam ih vidio. Svaki poljubac da bude sladak kao prvi, a osmjesi potaknuti nekom slatkom zaljubljenošću ispune svaku minutu u danu. Kda bi mogao sastaviti samo jedan dan od želja koje tako često nađu dom na stropu moje sobe... satvio bih ona jutra kada smo se budili zajedno, kada bi moja ruka kliznula ispod njene majice, nježno budeći je, a ona pospano otvarala oči s osmjehom punim vedrime čekajući da mi poljupcem poželi danas sve naj naj. Kava i lagani tost na stolu čiji je miris mamio da što prije izletim ispod tuša... mjuzica, lagana, svirala bi na kompu ili radio... slučajno vrtio jednu od naših pjesmica. Htio bi... jedan lijepi, miran proljetni dan procvalih krošnji, mirisom tek nikle trave, povjetarcem... svježim što znao je udarati u leđa dok smo šetali kraj Drave. I njena ruka na mojoj, držeći me čvrsto... govoreći da smo zajedno, u svemu, što god da se dogodilo, govoreći, volim te, znaš li to, volim te, moj si i ne brini, neću te pustiti... , onaj osjećaj da sve je u redu, da nema problema kojeg ne možemo riješiti... opuštenost i mir u duši potaknuto zadovoljstvom što je sada kraj mene. Htio bi, ručak u studentskoj kantini i obavezni njen sokić od jabuke za kasnije, spremljen u malu bijelu torbicu sa crnim slovima. Htio bi, njenu glavu u svojem krilu na klupi u jednom od osječkih parkova, ispod neke guste krošnje koja puštala je tračke sunca, bljeskajući u njenim zaljubljenim očima.Htio bi, poljupce tada, one njene nježne velike, cijelim usnama... sate i sate kada smo se u tišini ljubili, provlačeći prste kroz kosu Htio bi, kavu, kilometarsku negdje u gradu, među ljudima, na tek iznešenoj terasi pokraj fontane u kojoj žubori voda. I ona guranja bokovima na stazi kod šetača u kasnim popodnevima, isprepletenih dlanova kojima sam ju brzo povlačio natrag k sebi, za još jedan dugi kiss.
Takav jedan dan, ono je što želim, više od ičega. Imam želju, nazvati... vidjeti ju... osjetiti ponovno, blizu sebe, barem na trenutak. Bez obzira što nije više moja, što ljubav dala je drugome... nazvati, pitati... reći... a kad dođe proljeće... mala moja, sjećaš li se... naše ljubavi... sjećaš li se, koliko sam te samo volio...

Dođoh upravo iz vana, pospano se vukući do svoje male sobice u kojoj me čekala upaljena lampa i moj stari komp koji je skidao svaštarije s neta. Dođem ovdje, bez posebnog razloga, s tolikom željom da natipkam bilo što, da napišem nešto pametno, što će ostati. Ne za vas, dragi, ovdje, ne za neke druge, ne možda ni za mene samoga već jednostavno... samo moje misli pretočene u riječi, dubke, koje trče nekuda, daleko od stvarnosti. Večeras oko mene toliki klinci, pijani ko torbe, mnogi u policijskim kolima odveženih negdje, curice u suknjicama drhtajući na hladnom noćnom zraku. Stajala je jedna mlada cura pored mene. Nisam ju bio ni primjetio u prvi mah, što od gužve, što od svjetala lasera. Stajala je, pomalo tužnog lica al zaigrana kao latice ruža prosutih nekome za ljubav u vjetar, nježna kao rosom okupano, proljetnje jutro. Uživala je u osmjesima, guranjima dečkiju koji su motali svoje prstiće oko njenog malog tijela, ne shvaćajući koliko se sirovog muškog nagona nalazilo u svakom njihovom i najmanjem dodiru. Prekrivena dimom zagušljive diskoteke i sva u poletu na tren je zastala da uhvati zraka i tu su nam se pogledi sreli. Zamislila se na tren, kao da je znala što sam o njoj taj tren razmišlajo. Brecnuh se, pomalo uplašeno da je uspjela vidjeti stvari kroz mene. I tada vidjeh suzu koja je kliznula njenim rumenim licem. Dal zbog dima, il su to sve emocije, prisjetih se stihova stare pjesmice. I nisam si mogao pomoći da ne priđem i pitam, što je bilo, jel sve u redu. Ona kroz buku veli, nije ništa, sjetila sam se na tren nekoga tko me davno napustio. Na povratku, dugo sam razmišljao.... o njoj. Nisam mogao izbiti misli iz glave, o stvarima koje sam ja htio tako jako vratiti, barem na jedan dan... natrag k sebi. Vratiti svojih sedamnaest i nešto, vratiti svoju generaciju... i vratiti nju. Samo na jedan dan, da mogu osjetiti, njene tople ruke na svom obrazu, njene usne u nekom vrelom našem poljupcu i njeno malo tijelo u svom naručju. Koliko su mi samo nedostajale svih ovih godina... ni sam nisam nikada potpuno shvatio... Moje ju misli nikada nisu do kraja pustile. Moje ju srce nikada nije prestalo voljeti. Tu je to bilo u meni, uvijek, ispod slojeva grijeha nabacanih, nagomilanih, s ciljem da se namjerno istjera, da se namjerno zaboravi. Mogu skriti suzu koja je htjela poteći, skiriti ju od vas, nešto slagati, al ne mogu sam od sebe kad dobro znam da sam ju htio pustiti, jednu iskrenu, da padne na zemlju, za nju, nakon toliko puno vremena. Volio bi znati gdje je sad i što li radi, da li se smije i na čega misli, da li me se ikada sjeti. Možda ima trenutaka kao ja, kao što je i ovaj. Volio bih vjerovati da su to lijepa sjećanja i u njenoj glavi tada. Dolazim kući... slučajno podignutog pogleda... zvijezde, zvijezde male, uvijek me smire kada nitko drugi ne može. Kao u snu, koji sam nekada imao, koji je jednom bio stvanost, od kojeg ostale su samo prividne varnice, poput lagane žari, na već ugaslom ognjištu...

Heloooouuuu!! Is anybody out there? Can anybody hear me? Tražim ljubav... ili malo nje... tražim... želim s nekim držati se za ruke i gledati neke daleke zore, neke sanjive obzore... neke drugačije, samo naše sutone... Želim mrvice sreće, udaljene od ove lude stvarnosti, ljudi mrtvih duša koji lunjaju svijetom bez imalo obzira jednog prema drugome... Stojim na križanju života bez ikoga koga bih zvao svojim... samoća se uvukla u srce... postala njegov stalni stanar... bez imalo nade da više ikada ode... Moja sjećanja... sanjiva su to mjesta na kojima živim iz dana u dan... nadajući se toploj ruci, mekom dodiru... i njenom licu svako jutro kada otvorim oči... Da je bar netko tu... Da mi barem može udijeliti jednu lijepu riječ utjehe... I gore lampe... ulične... požutjele od vremena... od prohujalih generacija... I samo snijeg ostaje... snijeg koji lagano pada i nestaje u noći... hladnoj... debeloj... prastaroj... kojoj zora nikad neće svanuti... noći, nekih mojih uplakanih godina... provedenih bez nje...

Zbogom sada mili moji, nemojte tugovati
Zbogom ostaj ti gitaro, drugi će te svirati
Ja odlazim stazom suza, vi živite ko do sad
Zbogom braćo, zbogom sestre, idem dalje dok sam mlad
Ja ovdje nemam dragu koja će me čekati
Tamo me zove neko ljubav da mi uzvrati
Sve mogu, sve hoću, samo me pustite
Ne kunite, ne krivite, ako sam bio loš oprostite mi svi na svemu
Ne kunite, ne krivite, tesko je naći srecu, prijatelja, vjernu ženu,
Jedno znam - na svijetu sam sam