Jedno pitanje i jedan odgovor

 
Nije se iskreno osjećao dvije godine.
Sat na lokalnoj školi trgnuo ga je i prekinuo buku u njegovoj glavi. To dugo očekivano sutra je konačno - Danas.
Sanjao je njen lakat; tutnjalo mu je cijelo tijelo dok se njeno samo lagano trzalo svaki put kada bi utoplio taj dio njene aure probijajući ju tek toliko da spusti svoja puna usta, kao kada usniva; kao kada je spremna na potpuno opuštanje dok pulsira oko njega...
Konačno je stiglo to veliko Danas! Po prvi puta u posljednjih dvije godine - misao ga zasmeta; pogledao je kroz prozor prema zaobljenim kupolama krovova koje su na mjesečini izgledale kao njena koljena: mirna, a za njega sutra već tako bliska; pokušavala je spriječiti njegovu glavu koja je upravo razmicala te obline loveći onaj oštri zimski miris koji se polako stapa sa mlačnoću dok se klupča i očekuje da se prirodno spoje natrag i zajedno sa njim postanu zajednička toplina.  
Dvije godine ju nije okusio. Sada, kada je konačno došlo Danas, sutra će ponovo osjetiti gibanje njenih bokova pod stvrdnutim jagodicama. I čekat' će ga. Obećala mu je to. Obećala mu je vrtove, obećala mu je osvajanja, obećala mu je ogrijev, obećala mu je svoje krovove i kamine...
Danas. Moram se vratiti. Zaspao je mirišući njen vrat i smijao se.
Probudi li su ga u 5 ujutro, proveli kroz sve ono za što se spremao tolike godine; i poveli u kabinu.
I dok su se vrata zatvarala, znao je da se vraća radi samo zbog igre mjesečine iznad onih Kazahstanskih kula ...
 
P.S.
Slobodna interpretacija noći prije polaska,a na današnji dan, Yuri Alexeyevich Gagarina u najveći ljudski pothvat do tada zabilježen među smrtnicima.