naslov

Čini mi se da sam dotaknula dno... Dno je mutno, tamno i ne snalazim se, i to je ono sto ga cini dnom. To sto se ne snalazim.
Čekam od ljudi da mi daju upute, da mi govore što je dobro, što nije, što je lijepo, što nije, što je poželjno, što nije...
Kao lutka na koncu.
Mislila sam da sam to prerasla sa srednjom školom, ali nisam. Opet se vratilo. Izgubila sam se. U njemu, u sebi, u drugima. Ne znam što sam, što želim i gdje idem.
Tješi me što mislim da je to dno. Ispod dna se ne moze.
Sad se zelim distancirati od svih. Zelim se sjetiti sebe i sto sam htjela, prije nego sto sam ga upoznala, njega, njih, svih...
Dignut ću se iz ovog. Nije mi prvi put.

prereži konce.

kad si u mulju budi ko som... on je tamo doma... ;-)

pa koliko je njih u igri..?

Uvijek ima dubljeg dna od onog na kojem si sada. Ali sve prolazi, sve, i dobro i loše, sve što jednom započne jednom mora i završiti.

i to će proći:)

hm...lezi na krevet i daj cd od tori amos u cd player...bit če lakše...i da ima dno izpod svakog dna...vjeruj meni...

e tako je to kad se istovremeno nateže s nekoliko frajera...ako nisi prava igračica, teško je to držati pod kontrolom...kad-tad ti se sve obije o glavu!

pogledaj se u ogledalo svako jutro -i zamisli da vidis velika krila ..na sebi..dno postoji samo ako ga vidis ,krila uvjek imas...ucini djir po nebu tamo ima svega..dolje ...doli je samo nesto...budi letac a ne kopac...