Danas 2
I eto, sve je bilo dobro, cak predobro jutros. Bila sam na kavi s ljudima s faksa. Smijala sam se. Zakon ljudi.
Sve dok nisam dosla u stan.
Stan me opet obuhvatio onom svojom crnom rukom koju cuva za posebne prigode.
Ljudi koji ti sa umiljatim smjeskom odgrizu pola srca u pola sekunde...
Kako se boriti protiv toga?
Vec odavno ne vjerujem u onaj koncept da su prijatelji ljudi koji su tu kad ih trebas. To je romanticna glupost.
Postoji jedan omjer u odnosima među ljudima, jedna protusila, zakon koji kaze da sto vise nekog trebas to vise tu istu osobu odbijas. Potreba odbija.
Prijatelji su ljudi koji su tu kad ih ne trebas.
Kad ih trebas nema ih.
To je dobar scenarij. Taj da ti ne mogu pomoci. To je ok. Samocu mogu podnijeti, cak i uzivati u njoj povremeno.
Los scenarij je taj da ti odmazu.
Da slusas njihove podsmjehe.
Za prijatelje smo uvijek otvoreni, lako ih propustamo do onih mekih djelova sebe. Zato toliko boli.
Voljela bi da mogu samo otici, nestati odavde, iz ovog stana, iz ovog grada iz ovog zivota.
I zapoceti ispocetka zivot negdje drugdje.
Sretna sam i kad pomislim na to.
24.04.2007. u 19:19 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar