All the Words I have
Šetajući danas sunčanom stranom Europske Avenije laganim korakom kao bez i jedne brige u životu, zastao sam na semoforu na tren osjećajući poznati miris ulice u kojoj su cvale proljetne lipe. Podigao sam pogled ka krošnjama koje su se nadvijale nad mojom glavom spuštajući kroz lišće pokoju zraku sunca na moje umorne oči. Na jedan kratak tren zaboravih da nje nema pokraj mene očekujući da će me već poznatim slatkastim glasom potaknuti da krenem preko zebre povlačeći me za rukav majice poput djeteta željnog pažnje. Osmjeh na licu sakri skrenuti pogled na prazninu kraj mene koju je tako dugo ispunjavala ona. Njene usne su me mamile da ju poljubim pred prolaznicima dajući im do znanja da je to slatko stvorenje pored mene uistinu samo moje. Nastavio sam šetati, osjećajući da je nešto u zraku što bi vjerojatno ako ne i sigurno i nju sada podsjetilo na mene, gdje god ona bila u ovom trenu. Sve dobro što sam imao ostalo je s njom i u njoj, sada znam to. Teško je bilo za prihvatiti da ću jednoga dana sam šetati u hladu istih krošnji pod kojima smo se nekoć držali za ruke dajući kratke poljupce izmedu dva uzdaha. Sjetih se već pomalo zaboravljenih stihova cenova i nižetića koji su dopirali iz obližnjih kafića čijom melodijom je odisao svježi zrak naših poznatih osječkih ulica. E da sam samo mogao zaustaviti vrijeme dok si sa mnom plesala u svojoj sobi pripremajući se za maturalnu večer. Znam sada da nisam bio ono što si zamišlja niti sam imao sve ono što si željela, ali volio sam te malena, iskreno i potpuno bezuvjetno davao ti sve najbolje od sebe hraneći te svojom dobrotom. Bila si moja nada i utjeha, moja jedina, moja malena verica. Slučajno u žurbi gurne me neka cura pri čemu se vratih na zemlju da na njeno sorry, kažem ne brini, okej je. Nasmije se ona lagano i žurno okrenuvši glavu nastavi brzim korakom. Shvatio sam tada da je toliko toga lijepoga ostalo i kada jednom ta misao prevlada preko svih sjećanja koja mi već godinama ne daju mira, možda ću opet biti cijela osoba kojoj će neka druga vratiti dio duše nadopunivši onaj kojeg ti si odnjela, ili bolje reći iz mene isčupala. Sve bih dao da si tu. Da te držim oko struka u jutro na obali dunava gdje zori krali smo rumenilo razmazujući ga po tvojim obrazima gledajući svitanje na horizontu. Osjećao sam miris tvoga tijela dok sam ti tada sklopljenih očiju prolazio prstima kroz crnu kosu. Sjećao se šuma valova kojeg sam usađivao u tvoje ljubavlju potopljeno, nemirno srce udišući svježi jutarnji Vukovarski zrak punim plućima i okrećići te prema sebi dok su nam se pogledi sretali gledao u njima rađanje novog dana ljepše no što su moje oči ikada mogle vidjeti. A vidjele su u tvojima ljubav, vidjele nadu, našu budućnost. Hoćeš li moje usne ikada sa svojih moći zauvijek obrisati i da li ćeš zadrhtati na spomen moga imena dok se budeš budila s nekim drugim pokraj sebe u slična svitanja kao što su bila naša. Hoćeš li mi tada u mislima doći, možda na trenutak i poželjeti osjetiti krišku starih dana. Ne mogu reći da mi je žao mala, ni zbog čega što smo proživjeli, al žao mi je što si otišla ostavivši me da se svako jutro od tada budim sa istom željom da te vidim i nevjerom da zaista više nisi moja. Toliko sam se puta pitao iznova, što bi bilo da si ostala, da li bi nam djeca bila onakva kakvu smo ih zamišljali, gdje bi sve otišli, koliko toga prošli i vidjeli, što bi sve zajedno još osjetili, koliko poljubaca jedno drugome dali. Odavno više nisam što sam onda bio i tko zna što bi bilo da si još malo ostala, tko zna što bi bilo kada bi se sada i vratila. Biti protiv svih, prkositi opet sudbini... samo da imam jednu šansu, to je sve što trebam da te vratim, da opet imam onu koju sam oduvijek volio. Koju i sada volim.
01.05.2007. u 19:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar