DRMALICA

na ovu iskricu dolazim zaista onak, kak mi se cefne.

Ustvari moj zivot se vec par godina krece kroz faze koje me stalno vracaju na isti pocetak. Kad sam se prije par mjeseci nakon dugo vremena vratio na iskricu, skuzio sam da okrecem taj neki blesavi krug.

I onda, znate vec kako to ide, vidio jedan profil, pa procitao tako neke lijepe stvari u njemu, i kao odlucio pristupiti doticnoj dami, i tako nastalo neko razmjenjivanje porukica sve dok ja nisam primjetio nesto u jednoj poruci sto me dovelo do ovih weblogova. Trebalo mi je svega nekoliko stranica webloga da shvatim da sam zapravo usao u jedan od najsadrzajnijih logova, mozda cak i najljepsih. Ne znam, necu raditi pretjerane usporedbe jer su u ovom slucaju irelevantne. Ono sto sam htio reci je da sam odmah i dobio zelju poceti pisati svoj log. Mozete sad na ovo gledati kako hocete, no moje misljenje je da sam upravo u svom zivotnom filmu imao jednu prekrasnu epizodu zbunjenosti. Otvorim ja svoj kao jel' log i kao ja se spremam nesto pisati ali pocnem se stalno vracati na stranice tog loga i iznova i nanovo stanem citati te redove, i jos jednom, po nekoliko puta pojedine recenice.

Bio sam zadivljen osjecajem koji me pritom pratio jer je svaki novi trenutak proucavanja donosio nesto novo, na neki nacin jos uzbudljivije, na neki nacin jos ljepse. Nasao sam, komentare i otkrio jednu novu dimenziju povezanosti medju ljudima.

I onda covijek koji je na internetu od samih pocetaka interneta u hrvatskoj, neka '96ta; '97ma, zastane jer shvati do tog trenutka nije jos okusio takvu punocu komuniciranja kao tog trena. Citao sam njene redove kao da su pismo namjenjeno meni, kao da je to pismo pisano meni, i svakome tko ga cita pojedinacno. Vratio sam se opet na svoj weblog i opet nisam znao kako pisati o sebi, kako pisati o svojem svakodnevnom zivotu jer zapravo o sebi ne znam pisati. Nadam se, nitko mi nece zamjeriti, sto sam zapravo cijelo vrijeme pisao o nekoj drugoj osobi, mozda samo na trenutke dodirivao svoje osjecaje koje sam tada otkrivao. Nekad, samo ponekad...odem na Schtross sjednem i tako citam neke stare mailove, ne zbog toga sto me uhvati nostalgija za tim nekim trenucima, ne zato jer jos patim za tim nekim. Nego je jednostavno dobar osjecaj u takvom na neki cudan nacin dalekom ambijentu(kazem daleki zbog osjecaja prostranosti kad sjednem na zidic i promatram grad), sjedim i citam redove napisane samo meni. Necu se usuditi isprintati redove necijeg loga i nositi gore na schtross ali sama kusnja da tako nesto ucinim je dovoljan dokaz, primjer vrednoce tih redova. Carobnan je trenutak kada osjecas da se netko otvara, bio to samo neki prijatelj i kafea u kojem rado svaki dan pijes capuccino, bila to neka netom upoznata osoba, bila to neka weblog stranica, prepuna tih nekihotvorenih redova.

I znate sto? Mislim da je ovo neka nova faza, mislim da je ovo jedan od onih prekretnickih trenutaka. Znate ono kad vam se ucini da se tlo pomaklo

ne čini mi se...stvarno se miče ...tlo:)

pitam se gdje je taj nick

koji...taj:)

štros

biće je na drugom broju...ništa novo:)

možda ga prošla početnička euforija :)))

ne vjerujem...promjenio je nick...ovo laprdanje izaziva ovisnost,..ja sam več na igli:):):)

ja još 'šmrčem' :)

hahaha...ma nije važno...samo nek ispire mozak:)

bormeć ak zabrazdim, bum si mozak isprala skroz na skroz:)

ajd...boli te..život je kratak....praznog mozga...više čemo sanjati:)

he he bar glava nebu bolila:)

jbg...boli i onda....kad ti nešto pametno leta po glavi:)