sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Koliko dugo treba neke uspomene knjižit dok se potpuno ne amortiziraju? Nemam kutijicu od školjaka sa spremljenim obećanjima koja se nisu ostvarila. Previše bi to bilo loše karme na okupu. Favoriziram cinično, prihvaćam nedvojbeno. Racionaliziram rasčlanjivo i tražim sva uporišta u objašnjivom. A onda fantaziram o upitnom. I spremam ga u šalicu čaja s rumom. Da u sve to umočim tvrdi keks stabilnih okvira koje moje misli mogu procesuirati.
Dok god mi je sve ono neprihvatljivo strano, uzdam se u razum. A njega iskušavam do svih granica. Pritom pazeći da ako se kosi sa onim iracionalnim fokusiram poveznice. To iracionalno donosi pomutnju i ponekad potpunu reorganizaciju stavova, s vijeka na vijek kad nastupi inventura pobrkanih lončića. Odrastem svaki dan sa pokojom spoznajom. I apsorbiram sve ono neprocjenjivo, na ovu ili onu stranu skale pluseva i minusa. Jer sve ono pozitivno može postojati samo uz negativno, kako bi se još više ispravnost dovela do izražaja. Kako bi u suprotnom znali da je nešto savršeno? Pustim to savršeno da se bori sa svim nestvarnim i realnim. Da bi se na kraju dobila esencija stanja stvari. Bez patvorenosti, optičkih iluzija i zaslijepljujućih fragmenata.
Negiram nerazumljivost, pravdam trenutnu izgubljenost, sve dok njen odjek proizlazi iz trenutka. Tražim priličnost, podupirem sablažnjivost jer dok te nešto može do temelja protresti možeš osjetiti i život, u svoj svojoj blistavosti. (Šaroliko društvo vanjskih i unutrašnjih impulsa nakalemi se samo ako vizija nije bistra, ogolit ju olakšava stremljenja).

bok M

još ima života u tebi?

Ana uzgoji sise.