Nedođija.com

Ima ovdje na Iskri jedna žena koja putuje bez suvišne prtljage. Nisam sa njom puno pričala, poruka dvije, vrlo kratko, ali slatko. Pogledam oko sebe, stol i komoda zatrpani papirima, disketama, cdima. Na podu tri torbe i ruksak koje sutra nosim sa sobom. Sjetim se tavana koji je postao potpuno neprohodan, i koji se spremam vec mjesecima pospremiti. Iako znam kako ce pospremanje izgledati, kod svake stvari ću malo zapeti, razmisliti da li je bas neophodno da je bacim, i zapravo ću sve samo presloziti. Kutije i kutije knjiga, starih cipela, bilježnice od osnovnjaka do faksa, igračke, stari reketi, skije ali ne i štapovi, fotografije, češeri, školjke, kamenje, stripovi (koje sam morala skrivečki unositi u kuću), karte zemljopisne i igrače, neke medalje i plakete (bila sam prva u slalomu srednje napredne grupe – Janica sakrij se!), gomila longplejki i singlica, kazeta, 2000, beta, magnetofonske i 16mm trake, od portabl 128ice preko laptopova koji teze 10kg, do nekakve odrane živine koja vec 30 godina sluzi samo kao uzgajalište moljaca. Pa se onda sjetim kako izgledaju moji odlasci na putove što business što pleasure. Za slučaj da bude vrijeme ovakvo i onakvo, za slučaj da se izlazi ovamo ili onamo, za slučaj da ostanem pet tjedana duže od planiranog... Sa prtljagom za godišnji odmor mogla bi opskrbiti manje zahtjevnu ekspediciju na Mont Everest, a redovito izvućem iz kofera badić, tri majice, kratke hlaće, i ako mi se posreći, haljinicu sa bretelama.
A sve to nije ništa u usporedbi sa pravom prtljagom što je nosim u glavi, a moguće i u srcu.
Kako se riješiti svih tih kutija, torbi i kofera?

zašto bi ih se riješila???

Slažem se s Gaz-om. Zašto bi se rješavala ? Sve što smo: doživjeli, vidjeli, čuli, osjetili, sanjali,pogriješili, propustili ...čini nas da smo danas osobe, kakve jesmo. Sve je to dio nas.

Slične smo :-)). Imam sve svoje slikovnice i još hrpu nepotrebnih stvari :-)). Ali, volim putovati s malo prtljage. Što obično rezultira tako da posuđujem pastu za zube ili da je na nekoj otmjenoj večeri jedino reprezentativno na meni osmijeh :-)). U glavi, prava arhiva :-)). U srcu volim imati samo neke oči i usne. Poneki pogled i osmijeh. To mi je dovoljno za život :-)).

Uf to se i ja pitam vrlo često, kao i kud odlaze hemijske olovke sa mog stola??