ono iza lica...

 
Osuđena na tišinu, to je izgleda moja uloga u ovom životu... Osuđena na vječno drugo mjesto, tražiti ljubav, a zabranjeno mi je voljeti!  I uvijek padam na isti trik! Na njihovu arogantnost i hrabrost!  Na njihovu originalnost, moć nagovaranja!  Osuđena na mjesto u prikrajku, a ispred mene sve pršti ljepoticama sa cijenom. A ja bih dala prostranstva za jedan iskren zagrljaj!
Kako to zvuči idealno, zar sam ja takva?!
Oluje, valovi i sjećanje na krhotine duše skupljene u boci kao zao duh, još me opominju. I stvarno sam se predugo bojala onog okusa strasti pomješanog sa strahom od gubitka... Stvarno sam predugo bježala od snažnih prsa, a sad je tren kad bih zaronila na sve ili ništa! Sad bih zaronila na dah i predala se i algama ako treba! Je li to normalno?! Je li to bolesno?! Jesam li jedini idealist na livadi besramnosti?! Eh, da bar to imam hrabrosti priznati, nekom... ne papiru... ekranu... Pitam se bi li to bila hrabrost ili slabost...
Priča uvijek krene kao bajka, a završi kao tragedija. Kažem, učim se na greškama, a samo jednom sam otvorila svoju romantiku i osvojila svijet. Ostao je bez riječi...
Osuđena na tišinu, to je izgleda moja uloga u životu... Vječno sanjati o nekome, koji neće odustati pred mojim zidinama. Vječno sanjati o nekome koji će slijediti dugu u duši mi i očima...           O nekome, koji neće znati disati bez mene, niti ću ja moći disati bez njega...

Vrištala sam iz petnih žila... ali vrisak sam čula samo ja... slomljena, potpuno u mraku, kraj svijeće... sama... Volim samoću koliko god to zvuči grozno... Ali volim sanjariti otvorenih očiju, smijati se bez razloga, jednostavno biti ja... Ali sa druge strane je prazna linija... Nitko ne razumje, nitko se ne javlja... Pa bol što se izvrpolji s vremena na vrijeme u pustoj noći na površinu, završi kao pjesma... Nešto kao utjeha...