ono iza lica...

...nekome taj trenutak predstavlja težinu, ali meni je to tako super... Dan, sat ili samo trenutak kad shvatiš da su ti se snovi zakomplicirali, jer si htio/ htjela samo jedno, a onda se to jedno razlilo po tebi i voda je pokazala koliko mogućih putova ima... Sad se smješim i mislim kako sam bila smješna... Pa tako je lako biti sretan/ sretna...:))

 
   Dobro je vratiti se u svijet mašte, u svijet mjesečine i dodira od vjetra. Sanjam... Opet sam tu... među istima, među novima, između stranica svoje kože. Opet pišem, opet dišem, vratila sam pluća... Bila sam u ozbiljnosti, u odraslosti, i više nikada ne želim ići tim putem... Ne sviđaju mi se nenasmješena lica...

Sunce je opet na nebu. Po nebrojeni put. Kiša je stala. Ali hladno je. Hladno je do same srži. Svejedno, naočale su se ugodno smajestile na licu, i sunce me hrani. Dobro je. Zrak je na svom mjestu. Ulazi u pluća i pročiščava unutrašnjost. Istina da je prehladno, da se zaleđuje sve tekuće, da bura šiba i odnosi, ali zar nije prekrasno? Zar svijet ne izgelda čarobno? U vručini sve molekule divljaju, skakuću od zida, do zida, a sada je MIR! Spokoj u pravom smislu riječi. Volim ovaj mir. Volim zimu, ma koliko god mi sinusi pate...

Imala sam puno ljubavnika, rijetko ljubavi... Kako ih razdvojiti? Separirati jedne u jednu kutiju, druge u drugu? Nikako. Ljubavnici bi trebali prerasti u ljubavi, ali to se rijetko događa. Godine su krive. Nikada ne sudim, ali registriram. U cijelom životu trebam poštivati neku vrstu kompromisa, ali u ljubavi je ne želim. Zadovoljiti se polovičnim?! To čine moji ljubavnici... Zašto niste svjesni da netko drugi viri iz kapi vašeg znoja? Zašto ne znaš da tvoja koža i nije zaprao tvoja? I da tvoje ime nije zapravo tvoje? Zar vam vibracije tijela ne govore da nisam potpuna? Nažalost, trebala bih bit... Kako i kada ljubavnik postaje ljubav? Jel to stvar više sile, vremena, ili jednostavno nas?

Zar ne znaš? Zar ti nitko nije rekao? Ja postojim! Još sam tu! Sretna u svojoj puževoj kućici od snova... Sjetna samo kad to želim biti. Tugu prizivam. Možda to zvuči čudnovato, ali to je emocija, baš kao i osmjeh. A i suze ti operu oči, i zjenice nikad nisu ljepše nego nakon plača. Osjećati je uvijet postojanja. I kako postojim, osjećam.

 
  Prošli su dani, ponegdje i godine... riječi su besramno okopnile. Pod mojim vjeđama našla sam pitanja, i odgovore. zar je tako malo dovoljno za osmjeh? Koliko god sam se opirala suncu ono dođe. Ne nisam se zaljubila, ja sam ipak Loveless forever... ali dotakla sam smisao. Samo i samo zato što sam se ušuljala u pukotinu sebe i pronašla vrhove prstiju. Sada dotićem. Sada osjećam. Sada znam....

loveless= livin without love
Is it because nobody like me? No. I can see desire in their eyes.
I don't want them.No hope, I'm staying loveless!

Večeras bih mogla izlizati tastaturu sa svim riječima koje vrludaju glavom...ali neću! Sve je u biti tako jednostavno i savršeno... Upravo ovaj dan, upravo taj poljubac... :)

 To bilo je mjesto gdje nikad nisam bila, gdje su se rađale zvijezde i umirali grijesi... Bilo je to vrijeme koje još nisam čula, gdje su kazaljke bile od dima... Nebo je bilo ispod nas, valovi na dlanovima...
Latice su padale umjesto kiše, mirisalo je na ljeto. Tišina je bila potpuna. Oči su bile sklopljene, ali vidjele su ama baš sve! Razvila sam jedra, disala usnama... Smijeh nije bio potreban, jer je bajka oživjela... Odmarao si lice na mojim bedrima...
Mogla bih se zakleti da je bilo jutro ili dan, ali ja sam živjela suton... Mogla bih reči da sam vidjela munju, ali živjela sam leptire... Mogla bih se zakleti da je bila zima, ali živjela sam palme... Mogla bih se zakleti da je bio san, ali živjela sam nas na mjesečini od šečera...

 
Htjela bih noćas napisati savršenu pjesmu,
niz riječi koji te neće moći ostaviti ravnodušnim...
Ali dim govori drugačije,
svjetlost pada postrance...
Htjela bih danas zaroniti u katakombe sebe,
one prostrore koji izbezumljuju i mene,
kako tek onda djeluju na tebe?
Htjela bih ti riječima oslikati suton
onaj, što se vidi kroz moje oči,
prenjeti na tebe drhtaj,
onaj što osjećam dok gledam valove...
Htjela bih ti pokazati svoja žita,
što se viore na vjetru,
miris snova, što migolji afaltom...
Htjela bih noćas napisati pjesmu,
da se pronađeš u šumi cvjetova,
šumi tišine, iskrici krijesnice, među oblacima,
desno od Venere, lijevo od Riječine, sasvim blizu realnog,
kraj ponora iluzije...
Htjela bih, ali nešto me koći,
pa na papiru ostaje samo trag...
trag nesavršenog, trag mene...

...kroz skrvene odaje, samo mog carstva,
onog što nikada ne blijedi, što uvijek nosi osmjeh
onaj prostor gdje se sunce spušta i uzdiže istovremeno
tamo se sada nalazim...
Nije bol, nije sreća, već nešto mirno
neki spokoj na kojem plovim,
bonaca dana, i misli...
Ili jednostavno snovi što još mirišu na jutru,
zaljepljeni o kožu i lice...

Ima nešto u toj jutarnjoj smušenosti!  Bez obzira na prvotnu mržnju naspram cijelog svijetskog poretka, zbog kojeg morate napustiti krevet, mržnja se postupno transformira. Vrši u metamorfozu u trapavost. Teturate, zijevate dok gađate vrata kupaonice, koja je kljuć kvalitetnog buđenja. Umivanje hladnom vodom daje informaciju mozgu da ste živi... Prisjećate se da sinoć niste konzumirali nikakav alkohol, već samo blejali u TV do 3 ujutro, a kazaljke  u trenu umivanja pokazuju 6! OK. zjenice su se otvorile, a na blaženi miris tek sakuhane kave srce zaigra! Znam, nezdravo je, smrdi, zažućuje zube, a kod kronera i prste, ali prva cigareta tako paše...hmmmm! Ovo je trenutak kad mi odvikavanje od tog poroka ne pada na pamet. 6i 30 vrijeme da se krene! Posao zove. Vani, sunce, sije li ga sije! Oči nisu spremne za taj šok, još nose miris sna. Dijagnosticiran lijek- mnogo tamne sunčane naočale! Kroz cijeli scenarij vuče se ona drhtavica od pomanjkanja sna. Pomalo iritira...
Kljuć je u bravi. Pali se radio, neka laganica, šank je osvjetljen. Predstava počinje! Konobarenje. Hmmm ...kod nas shvaćeno posve neozbiljno, ali to je već tema za drugi traktat. Volim piti kavu, ali nisam baš radosna kad je treba i kuhati, ali s druge strane opet pričinjava neko zadovoljstvo.  Vidjeti potok krmeljavih ljudi, koji su preumorni za ikakvu vrstu komunikacije i traže upravo onu šalicu sa napitkom ,baš onakvim kako ga oni vole... Bez pitanja uslišavam njihove želje, naučih već kome ide što... Kome je mali machiato s hladnim mlijekom, kome kapucino, kome veliki itd. Sjaj u njihovim očima kad šalica dotakne površinu stola tik ispred njih, i kada im miris omami nosnice... Ma ne bi im ni naplatila tu kavu, ali posao je posao. Hladnoća, trapavost i nervoza napustili su teren. Tu je sada vrckavost, okretnost i nezagađni osmjeh.  Ali jutro je sveprisutno! Simpatična smušenost je još tu, pa je vrijeme i druge kave.  E ta se posebno gušta! Možda nekome zgadim život, ali volim kad se potpuno ohladi, praktički usiri, ono gutnem u prolazu tu i tamo.  Ali sve dok šalica stoji s unutrašnje strane šanka, jutro je još tu... Kad zadnji gut kave otkrije dno šalice, jutro je službeno završilo! Kavomat i dalje izbacuje kavu, ali one su trivijalne, nevažne, suvišne i određene nekom kulturom življenja... Negdje oko 13 tijelo počinje krahirati, opet dolazi drhtvaica nesanice. Jutarnja euforija opada i pomanjkanje sna dolazi na površinu, ali kava tu više ne pomaže... Umor postaje sve teži, ali podnošljiv... U biti cijeli taj teret od trena buđenja do trena kad se opet zaželite postelje, nakon neprospavane noći, moram svrstiti u kategoriju savršene nesavršenosti života. Upravo ta kategorija daje draž, a nalazi se u svakom naizgled nevidljivom koraku kroz svakidašnji život...

Da došuljao se potpuno neprimjetno, i već dahće za vratom pune tri minute! Vrišti mi na uho, sutra se moraš dići u 6, i belji mi se bezobrazno! Uh taj ponedjeljak! A kad se tek sjetim sutrašnjeg osjećaja odljepljivanja obraza sa toplog jastuka, šmrc:( A ono ko po običaju neki dobar san, rastapa se pod agresorskom 'muzikom' budilice... Jedino što tješi u toj jutarnjoj nervozi je trenutak kad kava dotakne nepce, i udahneš prvi dim cigarete, smješetna negdje u polutami, krmeljavih očiju priljepljenih uz 'novi list' ili       'jutarnji'... naravno to podrazumjeva da pročitaš što pozitivno, ako je to danas moguće... :(

Još samo toliko da ponedeljak pokuca na vrata i bezobrazno se naceri! Da, cijeli tjedan nanovo! Koliko god volim nedjelju, ono u leru si, gas ne diraš...samo lagano kliziš kroz dan, toliko je i ne volim jer znam da bez obzir akoliko lagno prolazi brzo joj dolazi kraj!

...kada život smjelo krene u tvoja njedra i kada pomisliš da je to neka nevidljiva lutrija, ne razvijaj jedra jer nevolja je upravo iza ugla!- koliko sma si puta to rekla! I opet sam se hrabro smijala, sve je mirisalo na nadu i u svim segmentima (osim u ljubavi, koja me baš tada nije previše mučila) eto , bigg bang sranja! Opet lutam gradom u suzama, nađem kakav šugavi park da se skrijem od pogleda i otvorim sve bujice... Što li uopće sada radim za ovim ekranom? Za koji vrag tipkam totalno beznačajne riječi? Pokazujem gomili stranaca da sam slaba, nejaka i naivno vjerujem kako bi mogla ćuti kakvu vrstu utjehe, a dobro znam da trenutno ama baš ništa ne pomaže! Možda je to onaj moj stari dobar recept, kad si satran-piši izbaci suze na papir i pogledaj što vidiš u njima! Kad bi problem bar bila ljubav! Znam da bi se sutra probudila i tipkom delete prebrisala prošlu samotnu noć, te koraknula u novo jutro naoružana novim osmjehom! Ovo je tren kad počinješ sumnjati u sebe, ne vjeruješ svojim očima... Svijet je kanta smeća, sad sam se u to uvjeria! A ja sam samo još jedan komad u njemu! Čemu vjerovati u išta?! U ikoga?! I zašto oni ljudi koji bi trebali tvojoj grešci zamisliti kaznu, pokušavaju uhvatiti tvoje suze? Zašto te toj zgaze svojom dobrotom? Učinila sam masu gluposti u svom životu, ali večeras sam nadmašila sebe! Danas bi mi trebalo zabraniti disati, bar na tren, a čovjeku koji je pokušao vratiti snagu u moj duh dignut spomenik! Hvala ti! Iako vjerujem ovo nikad nećeš pročitati, hvala ti... Ipak vrijedim količinu zraka koji udišem, ako ti vjeruješ u mene...