ono iza lica...

 Nešto me večeras goni na riječi... Na potpunu bujicu i poplavu sebe! Je li to nešto u zraku? A oči se sklapaju od umora, a misli se kote kao kapi kiše... I neke čudne slike lete pred očima... Voda! Topla, čak vrela voda slijeva se po tijelu! Baš kao ljubav! A to sam već negdje zapisala... Da, sjećam se jedne pjesme... Stare mladosti i bezbrižnih suza... da li hrabrost opada s godinama? U kojoj sferi svog života sam bila potpuna, sretna, pitam se ? Bez ovih divljih besanih noći... Već se i prsti grče, ali riječi naviru... Vjetar! Šetnja palubom daljina, sa zvijezdama na obrazima, a vjetar svira i zove na ples! A tek more! Valovi što dišu po taktu moga srca, što se pjene na mojim prstima... I zabijam ruke u pjesak kao u tvoja leđa... Ah, i to sam već negdje napisala! Zar kradem sama od sebe? Zar si sama kradem osmjehe?  Kažem si :"Stani! Tu si već bila!" Ali magla me vuće, mislim da je iza nje što novog... Neka duga, a ne pusta kiša...