Posljednja cigareta za danas...

Tisina je jedna od onih stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo, ne razmisljajuci toliko o njoj (sto je na neki nacin ironicno, posto najvise i najintenzivnije razmisljamo upravo u tisini :)). A tisina je jedna tako zanimljiva pojava... Da, pojava. Ne stvar, ne pojam, bas pojava. Isto kao sto je i kava dogadjaj, cak i obred, a ne pice.
Dakle, imamo vise vrsta tisine. Kao prvo, imamo onu neugodnu tisinu (e tu mrzim, a pretpostavljam i vi) koja nastupa kada nemamo sto reci, a osjecamo da bi trebali. Ta tisina je fakat gadna. A onda imamo i onu tuznu tisinu, poput tisine u minuti sutnje, tisina kojom odajemo nekome pocast i kontempliramo o zivotu i smrti. A isto tako imamo i onu sretnu, kada se prisjecamo sretnih trenutaka i zadovoljno se smjesimo sebi u bradu. Imamo i kontemplativnu tisinu u kojoj razmisljamo, mastamo i zivimo u nekom samo nasem svijetu. A i onu romanticnu, kada gledamo onu drugu, nezamjenjivu, posebnu osobu u oci i tisinom govorimo sve. I onu znacajnu, dramaticnu tisinu, tisinu koja vice glasnije od bilo cega. I onu bolnu, samotnu tisinu, tisinu u koju se povlacimo kada smo povrijedjeni i ne zelimo o tome razgovarati, tisina koja urla od boli i nitko ju ne cuje...
Volim tisinu. Volim u drustvu sjediti i sutjeti i slusati druge. Promatrati svijet oko sebe. Upijati ga. Cesto znam zbog toga ispasti nekomunikativan (sto zapravo i nisam, ali bas me briga). Volio bih naci nju, uz koju mogu jednostavno sjediti u tisini. U danasnjem svijetu buke i glasnih hitova i besmislenih razgovora tisina je pravo blago. I zato ju cijenite koliko i zasluzuje...
 
Pssssssst......

.......
imaš pravo.........najljepše je biti s onim koji osjeća tišinu trenutka.......

dobro je:)

"...ne govori ništa, samo gledaj me u oči ovako cijelu viječnost, jer uz tebe tišina tako dobro zvuči..."