moj svijet

 
S obronka mirnog,iskonske drevne tišine,
imena zvučnog ˝Gore mojih predaka˝,
poteče plah potok livadom Novih pupoljaka,
kroz šume visoke,put divlje spušta se doline...
 
Milina vode izvorne kratkog je,prekratkog tijeka;
i ubrzo taj potok što biva sve veći,
trnjem i gustim grmljem,skrivena postane rijeka...
 
Ka slivu svome tada uistinu kreće,
na brzacima se mnogim žamorima čujnim ljuti,
i nemir svoj,kad koritom sigurnim obuzda,
u snagu pretvara,jer nevolju veću još sluti...
 
Dotad bila je Učenica,a sad joj Ljubavi života je ime;
njoj slijevaju se pritoci,struje iskustva što donose,
a zadnja pak utječe Ona,Voljena;i upotpunjuje ju time...
 
I tada teče cjelovita,krajolicima i dobima mnogim,
Mjesečevim svjetlom,zvijezdama noćnim mirena,
i toplinom Sunca dana nebeskog grijana,
pljuskom mrskim ponekad,iz bistrine...izmučena.
 
A okuka zadnja,svršetak na litici skriva,
Spokojnu već rijeku da u ponor sad isprati...
 
U slobodnom joj padu tad život sav mine,
prije nego li u moru tom tamnom nestane,
u Moru moje,i tvoje,...sudbine.
 
 

stvarno se isplatilo gledat te tri dana neobrijanog... svida mi se, jako! i mislim da se ovo uklapa u moju teoriju, znas? :) al tuzna je, bar meni, ja sam ipak samo druga rijeka koja ocito tece paralelno s tvojom... onako, blizu, prijateljski, samo gdje koja tvoja kap doleti k meni... samo znas postoji i druga mogucnost, kojom bi ja vjerojatno zavrsila pjesmu, a to je da nikad se ne spoji s drugom rijekom i sama dode do litice i ponora... no dobro, jesam pesimista ponekad (mozda samo jos uvijek prolazim kroz "trnje i gusto grmlje"), al kad mi se jednostavno cini da me nikad niko nece razumjet... Ah, da te ne mucim svojim filozofijama, vec jedva slova vidim... bez brige dobit ces ti jos komentara, evo sluzbeno si ih zavrijedio (nadam se da su i druge pjesme dobre...) Ana