Ružičasta krila
****upzorenje: ovo je kratka priča, koju smiju čitati samo oni koji se još hihoću na Toma & Jerrya, skupljaju salvete i sličice i katkad skoče kao da igraju cip-cop !!! ***************
Isprva mi se činilo smješno da obučem ružičasta krila. Stajala su predamnom napravljena od letvica i papira. Već su bila pomalo i ofucana, i govorila sam sama sebi kako više nisam djete, kako sam prerasla tu igru. Ali što sam više gledala u ta krila, više sam željela zabiti prst u slatku marmeladu koju je majka sakrila za zimu. Kad sam se uvjerila da nema nikoga oko mene, nikoga da vidi moju "normalnu" glupost, dotakla sam ih. Smješak je zavjetrio mojim licem. Opet se osvrnuh oko sebe i napokon skupim snage i obučem krila. Stanem ispred ogledala i osjetim napad gluposti. U tom trenu začuh da je netko zakucao na vrata. Brzopleto skinem krila i šutnem ih ispod kreveta. Otvorih vrata, ali nije bilo nikoga. Mora da mi se učinilo... Zaključam vrata i odem u sobu do kreveta po krila. Ali krila su pukla. Nisam ih više mogla popraviti. Koliko god se trudila poravnati i prekriti razbijene djelove, oni su se opet odlijepili i prelomili. Sjednem tiho na stolicu polažući nježno krila na pod ispred sebe i pogledah svoje lice u ogledalu. "Eh, da se bar nisu razbila! Letjela bih svugdje!" Tad zatvorih oči i ugledam sebe sa ružičastim krilima kako letim. Prvo sam pozdravila oblake. Oni su odvratili pozdrav, čak su me pozvali u goste kada se umorim od leta. Onda sam se poklonila suncu i prihvatila njegovu ponudu da se provozam njegovim zrakama. I dok sam se sanjkala na vrelini dana ugledala sam najplavlje more i ples dupina. Odmah sam zaronila kroz oblake! Pozdravila sam svoje morske prijatelje i plesala s njima. Igra je nasmijala sva nebeska tijela! Čak sam začula i topao smijeh iza leđa. Otvorim oči i ugledam da mi prijateljica stoji na vratima. Gledala je u mene dok sam skakutala po sobi i po krevetu zatvorenih očiju i raširenih ruku! Brzopleto pogledam na pod i ne vidim ni traga ružičastim krilima. Nasmijem se, prilazeći prijateljici da je pozdravim, postavljajući neko glupo pitanje kako bih izbjegla objašnjavanje svoje ludorije. Kako sam prošla ispred ogledala vidjela sam veličanstvena svijetlucava krila kako stoje na mojim leđima. "Imam ih!" pomislim "Ali ih vidim i osječam samo ja!" Nasmijem se sretno. Sutra je vrijeme za novi let.
12.03.2004. u 0:26 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar