Zozine crtice

Neki dan sam pročitao jedan nevjerojatan profil. Radi se o profilu jednog mog poznanika. To valjda jedan od najiskrenijih i najotvorenijih profila na Iskrici. Pitate li se kako to znam, reći ću Vam da je čovjek stvarno iskreno napisao gotovo sve važno o sebi, ali i o tome što očekuje od osobe koju će eventualno putem Iskre upoznati. I tako on piše da je u banani, da je isfrustriran do bola, iskompleksiran do jaja, mršav, iritantan, dosadan, ovo, ono... i tako unedogled. Niti jednu jedinu vrlinu nije napisao, barem ne direktno, iako ih ima masu, a da toga možda nije niti svjestan. Sve ovo mi se možda ne bi učinilo nevjerojatnim da na jednom mjestu nije napisao kako od žene očekuje nevjerojatno puno i da ot toga ne odstupa niti milimetra. A napisao je stvarno štošta. Ona mora biti ovakva, onakva...rječju savršena. Pitam se da li je moj poznanik ikada čuo za riječ tolerancija. Ako već imaš hrpu mana (ili barem misliš da ih imaš), dopusti i drugima da ih imaju i podnesi ih stoički kao i mi ostali.
Nitko nije savršen! Čak niti najljepša, najpametnija, najzabavnija, najšarmantnija i sve ostalo naj osoba koju poznajete nije savršena. S druge strane gledano, kada bi i pronašli savršenu osobu, ispalo bi da je užasno dosadna već zbog same činjenice da je na njoj sve perfektno i "po špagi". Mane nas čine ljudima i ističu da smo stvarni. Osobno, volim kad netko ima barem jednu, onak malo jače istaknutu manu jer u tom slučaju znam da se neću probuditi i žaliti za time što sam samo sanjao savršenu ženu. Ako ima mana, onda je vjerojatno stvarna.
A što se mog poznanika tiče, ima on hrpu vrlina. Jedna od najvećih mu je ekstremna iskrenost. Mnogi će sada reći da je to zapravo mana jer često puta možda i ne valja biti brutalno iskren, ali za mene je to jedna od najljepših i najvažnijih ljudskih osobina. I ako se vratimo na priču o toleranciji, neiskrenost je jedna od rijetkih stvari koju nikada ne toleriram.