...jer jednom bila sam vuk
Sanjam bistre padine, pokrivene snijegom i ledom... fijuk vjetra što brije vratom...stanem! Onjušim zrak, osjetim tvoj miris... Zaletim se kroz borove, šikare i trnja... rukama dodirujem obraz, rasparan je, ne obazirem se na bol...Tragam... tragam za čoporom sebi sličnih... A čopora nema. Nema igre na mjesećini, nema zajedničkog lova.
Sanjam divljinu, potok gdje pijem vodu... ta voda donosi tvoj miris i začujem šum u daljni i potrčim...Bjesomučno tražim nešto što ne razumjem... Na livadi spazim čovjeka što me pozdravlja... Valjda me pozdravlja, ja ga ne razumjem jer jednom bila sam vuk, a nažalost sad sam i ja samo čovjek...
14.03.2004. u 4:11 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar