U krivo vrijeme na krivom mjestu

Nekad nemam što raditi I jedino što mogu je razmišljati o sebi… želim zaboraviti o sebi sve što znam, vratiti se kao premotana video vrpca na početak, u utrobu… ponekad… ja sam oštećeno mjesto u svemiru, jedna velika mana, jedino što uvijek imam je nedostatak nečega, iznevjerena od života I ljudi… prolazim kroz vrijeme kojim upravlja neka nevidljiva sila, rasteže ga I skuplja… ali prostor je uvijek isti, prazan I proziran… nema ničega u meni, nema ničega oko mene… što mi preostaje osim nestati… kako bi bilo savršeno roditi se u trenutku smrti I započeti život zadnjim izdahom… pretvoriti prošlost u budućnost… imati 40 godina, 30, 20, 15, 10, 5, 1 konačno I nestati u blaženstvu neznanja I nespoznaje… o kako bi to divan život bio… svakim danom ostati s manje uvida I manje boli, manje iskustva I mudrosti… do potpunog neznanja…
 
Ono centralno mjesto pretvara se u vrtlog, vidim poznata lica I čujem glasove… glasove straha, radosti I ljutnje… bol pomješanu s uzbuđenjem I radost življenja… sve to vidim, okreće se sve brže I brže… stojim tu, u središtu, nepomično I ukočeno… ukočim se pri samoj pomisli… ne pripadam tamo… zar moramo pripadati negdje, koji je to duboki strah… u strahu od straha, pružiti otpor prema svemu, jedino tako mogu ostati izdvojena… sabrana, svjesna, nepomična točka u vremenu, vrijeme više ne postoji, postoji samo tjeskoba… pogled u bezdan, padati mogu uvijek jer prostor ne postoji… samo skup čestica, besmislenost postojanja… ni ova slova zapravo nisu stvarna…

I nisu. Nasreću. A tjeskoba i ništavilo. Će kad tad. Proći (izaći?).