Zozine crtice

Jeste li ikada slušali Azru?
Po mnogima jedan od najboljih hrvatskih bendova svih vremena nastao u doba novog vala ostavio je traga na mnogim glazbenicima, ali i na mnogima koji su glazbu isključivo samo slušali i upijali. I ja sam jedan od takvih. Iako imam dvije gitare i ponekad odsviram nekoliko pjesama na nečijem rođendanu, niti približno se ne smatram glazbenikom. Međutim Azra je obilježila moj život nakon dvadesete. Na prvo slušanje prokomentirao sam nešto kao "kakvo je ovo dosadno sranje i zašto taj tip toliko zavija?". Jedan od mojih najboljih prijatelja nije vadio "Ravno do dna" (jedan od najboljih live albuma Azre) iz kazića u autu. Često smo se vozili skupa i ja sam silom prilika slušao Azru ne želeći upropastiti doživljaj glazbe u kojem je prijatelj očito bezgranično uživao i usput i sam pjevušio. Nakon drugog ili trećeg preslušavanja nabavio sam i ja "Ravno do dna". Preslušao sam taj album još jednom od početka do kraja i skužio da mi fakat ne leži. Kopkalo me to što je moj prijatelj imao istančan glazbeni ukus i ako on kaže da nešto valja, onda to fakat nekaj i vrijedi. Poslušao sam vražji album još dva puta i tad me pogodilo. Kao grom iz vedra neba direktno u uho. Repa koja je godinama rasla u mom uhu ispala je van, a Azra se nalijepila na bubnjiće i tamo ostala do danas. Nevjerojatno kako čovjek neke stvari shvati tek nakon duljeg vremena. Valjda sam spor, ne znam. Zahvaljujem Bogu (i prijatelju) što me pogurao da još koji put poslušam Azru. Navukao sam se kao na tešku drogu. Iako sam rođen tek 77. i u vrijeme Azre bio tek na početku osnovne škole, s neopisivim užitkom ih slušam i dan danas. Nikada nisam čuo Azru uživo (barem ne sa Štulićem).
Slušajući Azru, dvije su me pjesme mislima odvukle ka Iskrici. Dok pregledavam razne profile, čini mi se da se ovdje kristaliziraju dvije osnovne skupine ljudi. Jednima je dosadno i kao da pjevuše A šta da radim. Drugi su prešli 30tu ili 40tu i postaje ih frka kako nikada više neće pronaći ljubav, biti sretni, uživati u životu. Oni od njih koji vole Azru sigurno ponekad pomisle Teško vrijeme za matore prijatelju moj. Iako samog sebe ne mogu smjestiti niti u jedne niti u druge, suosjećam s njima jer nije im lako. Zamislite da Vam je Iskrica jedna od glavnih dnevnih preokupacija ili, još gore, da ste na Iskrici jer mislite da ste prestari za izlaske, tulume, sport i druge zanimacije. 
Postoji beskonačno puno stvari koje čovjeku mogu ispuniti dan. Dan za danom, tjedan. Tjedan za tjednom, mjesec. Mjesec za mjesecom, malo po malo i teče lagano ovaj naš život. Ispuni dan i ispunio si si život, a onda više nema A šta da radim 
Za sreću nikada nije kasno! Stariji ljudi su obično zreliji i iskusniji. Njihove ljubavi su dublje i iskrenije. Vidjeli su puno toga i iskusili sve i svašta. Zar to nije samo po sebi dovoljno za samopouzdanje i užitak u danu i životu? Spoznaj svoje vrline, svoju snagu i superiornost! Bez obzira u čemu ih pronašli, nestaje zauvijek ono Teško vrijeme za matore, prijatelju moj

...užas je tvoja furka...

joj kak se to sad meni neda citati:))))ali imas zgodnu fotku u profilu;))

Thanx mija!

baš da su najbolji hrvatski bend... a to se je nekad reklo "zagrebački bend", ne bih rekla. ja sam ih sve - bendove novog vala koji su u zagrebu svirali, slušala uživo. a azra... i današnji klinci, oni od tebe 10tak godina mlađi ih slušaju. a sve je to samo zato kaj je štulić otišao prije 15tak godina, sve nas u hrvatskoj poslao u kurac i ne želi više svirati. da je ostao ovdje, kao i drugi, bio bi kao i prljavci, kao stublić... ovak je faca, jer je "nedodirljiv".

Djelim mišljenje sa tobom o Azri jer Azra je Azra,prijatna za poslušati onda i sada.A te godine i Iskrica,ma to nije važno,važno je zabaviti se,ovdje ili bilo gdje drugdje, normalno,kada se ima vremena a svako po sebi i vlastitim sposobnostima bira sugovornika ili partnera za "igru".Godine nikada nisu bile garant za uspješnost u nastojanjima za boljim i ljepšim "stvarima".

Upućeniji kažu da je fenomen novog vala nastao poćetkom osamdesetih godina popuštanjem stege u društvu, stasala je jedna generacija koja nije svirala samo za lovu, već malo i za dušu i možda su bili sretna djeca...muzika je uvijek kao i arhitektura odraz vremena, promjena u društvu..ali čini mi se da je tih godina muzika imala dušu, nije bila komercijalizirana, a sada nam prodaju muziku siromašnih crnaca kao stil...Star, mlad to je relativan pojam, ponekad me je strah da ću postati duhom star, da su mi nametnuli lažne vrijednosti i ideale...Šta da Vam kažem, pustite da vas srce vodi, slušajte muziku s dušom...ostanite duhom mladi...pozdrav autoru

Da,da,da, definitivno, Azra je kao lijek za dusu u ˝"bed times"- barem; "to me". U posljednje vrijeme mi je odlicna stvarka -bez mene- Pozdrav;)))

Kao jedan od konzumenata Štulićevih umotvorina, ne mogu se oglušiti na ovaj log. Azru sam prvi put čuo sa šest godina, ništa nisam shvatio. Čuo sam je i kasnije, pjesme su mi bile izvrsne, ali ih i dalje nisam shvaćao. Bio sam u društvu sa Johnnyjem kad sam imao 12 godina. To mi ništa nije značilo, znao sam da je to onaj striček koji pjeva o skidanju prstena sa zelene naranče i klinček stoji pod oblokom. Ništa čudno, bio sam klinac. Kad sam s godinama postao malo veći bedak, počeo sam kužiti pjesme, slušao sam ih po cijele dane, i uz njih sam naučio svirati gitaru. Danas sa svojim bendom sviram neke njegove pjesme na koncertima. Iako je Johnny kao osoba bio, i ostao, strašno neugodan, poprilično narcisoidan, naprasit i tašt, upravo je zbog toga stvorio ono što je stvorio. Beskompromisan do krajnosti, bez želje za komercijalizacijom i dodvoravanjem, u današnjim estradnim svinjarijama teško da bi uopće želio postojati. Njega kao osobu ne cijenim previše, ali njegov rad bio je nešto najbolje što se moglo dogoditi hrvatskoj glazbi. Eto toliko... samo sam izrekao mišljenje. "A ja znam da je vrijeme i da se zavjesa spušta..."

Evo da i ja nesto napisem o grupi Azra. Mislim da su oni jedna od najvećih grupa novog vala. Imam doma pet njihovih albuma i mislim da ih i ja nisam na prvo slusanje shvatio, ali kada sam odrastao i izlazio sa prijateljima u društvo gdje mi je prijatelj svirao gitaru i to najviše pjesmu od Azre "Obrati pažnju na posljednju stvar" i pjesmu "Balkan" zavolio sam Azru po tim stvarima i trenutcima uz koje smo pili i druzili se, i koji su mi još i sada ostali u lijepom sjećanju. Tako sam poslušao kasnije i ostale pjesme i albume i svidjeli su mi se. A još i sada kada slušam pjesmu "Obrati pažnju..." sjetim se nekadašnjih druženja. :O)

a sta da radim kada odu prijetelji moji , kada ode djevojka za kojom bacam oci...i tako redom dan za danom...na javnim mjestima s gitarom...naravno da uvijek netko dodje da me cuje...makar i kradom...vise nista nije vazno...nasao sam novi bend...zelim samo da sviram...da se otkacim ...i to je sve...ljudi samo govore zasto si nervozan...ljudi samo pricaju ...ne budi tako grozan...la...la...la...