Vučja vremena

Dan prekrasan,kao stvoren za šetnju gradom ili rolanje Jarunskom obalom,dok sunce se polako gubi iza horizonta...i polako me hvata tuga , kao i kada se probližava bilo koji vikend.Uvijek iste misli,iste brige,isti nedefinirani osjećaji,sve isto...
Kako je moguće da nešto vidiš,znaš,osjećaš ,a opet se ne možeš otkačiti od toga nečega što te opija i čini sretnim...i ne vidim ništa drugo zbog toga..zašto je tome tako?
I dok polako mi se bliži radni dan kraju,poželim ga dotaknuti vidjeti i zaklapam oči i zovem ga u misli,on dolazi,s osmjehom,i pogledom od kojeg ostajem ukopana,nijema...i otvaram oči i prekidam tu viziju,jer boli me pomisao da ga ne mogu dotaknuti,zagrliti,šaputati i predati mu se u potpunosti,jer sa današnjim danom sam postala sigurna da me ta individua ne podnosi!I po stoti se put pitam kako je to moguće,i zašto baš meni opet?uvijek?iznova?...a odgovora nema..a opet je vikend...

da, ponekad je tako, bez obzira na boju dana ili noći, nekad potonemo s razlogom i bez njega, da bismo se opet digli i krenuli u susret novim nadanjima i željama, snovima na javi i u snu :) želim da što prije izađeš iz tog stanja, razumijem te "noćno-dnevne more", koje ne traju dugo, a opet su duge jer - traju. Poslušaj komentar osobe prije mene - nije loše probati i tako :)

zašto? because you're hooked!;-))