romantika

Snagom duha rado bih prodro u tvoju dubinu, jer imam osjećaj da bih, oslobođen stega, u tvojoj dubini našao svijet, za kojim sam već odavna krenuo u potragu.
No ne znam jesam li dostojan, da ovako nesavršen i opterećen bremenom svojih slabosti, dirnem u ljepotu tvoje duše. Bojim se da mi u rukama ne prsne poput lomljiva stakla.
Tja, pa i sam sam lomljiv, krhak, a sa krhotinama mojim pomalo nestaje ovo slabo i nesavršeno biće, koje se je jednom usudilo pisati lijepe riječi...
…Pjesama, koje poput glasnih koraka odzvanjaju hladnim hodnicima ljudskih sudbina, a zvonki zvuk skladnih stihova ubrzano guta njihova neizmjerna hladnoća i dubina.
Vrijeme bespovratno prolazi i tjera kazaljke racionalnog sata da neumitno idu sve dalje i dalje, a naše ljudske sudbine užurbano lete u daljinu zajedno sa njima.
Jednom, postojaće vrijeme, i bez nas, jurit će dalje i tjerati neke druge nesavršene ljudske sudbine da se bespogovorno prilagode njegovome taktu.
No, hoće li tada biti bitno, i koliko će na tu neku buduću povijest utjecati, jedan mali iskorak, jedan mali bijeg od svakodnevnice i jedna iskrena ljubav, koja je na trenutak, zaboravila vrijeme?
Danas samo sam svoj, a sutra možda tvoj,Ako ćeš gledati što će biti prekosutra,Možda ćeš to sutra, zbog nekog prekosutra,Zaobići u velikome luku…
Ali, ne zaboravi, da će svako sutraJednom biti prekosutra, pa ćeš možda,Stalnim gledanjem u daljinu, Provesti život u neprekidnom bježanju.
Zato, slušaj što ti kažem, jer sutra možda mogu biti tvoj,Ja prekosutra nemam, imam samo sutra,Jer ako ne sutra, onda jednog jutra,Biti ću ono, što zapravo i jesam, Biti ću svoj, i samo svoj!