romantika

27-godišnja djevojka, koja je svog
momka strastveno ljubila na željezničkoj pruzi,
 poginula je kad ju je udario putnički voz
 koji je putovao iz Anape, ruske luke na Crnom Moru,
 prema gradu Krasnoyarsku u Sibiru.
Neki očevici tvrde da je djevojka
 u posljednjoj sekundi vidjela
 voz koji ide direktno prema njima
i odgurnula svog momka kako bi mu spasila život.Tragedija se dogodila na željezničkoj
 stanici u gradu Novosibirsku, saopćila je policija.Ljubavni par se toliko strastveno ljubio
da nisu znali šta se događa oko njih.
 Vozač voza je slao svjetlosne
 i zvučne signale, radnik na željezničkoj
stanici je zviždao, a žena ih je zvala. Međutim,
oni nisu ništa čuli jer je s druge strane pruge prolazio drugi voz.Ako su izjave očevidaca tačne,
djevojka je uistinu spasila momku život po cijenu svog.........

Komadici kristala
 leze umrljani krvlju.
Krvlju mog ranjenog srca,
Oce li se ikada komadic
 kristala sastavit.
Sad to ovisi o meni
i a ne o tebi.
Jer ih od tebe
vise necu primati.
Skupi cu ih ja ako ,
uspjem proci preko
 tvojih laznih nada
 
 

Jednog dana, kada smrt pokuca na moja vrata,Kada ispod mog prozora prođe, kada samo tako Dođe, ja ću je darivati! Kao dobar domaćin, Pred svakoga gosta iznijeti ću punu posudu, Posudu svega, svoga života!Kada smrt pokuca na moja vrata, neću dopustitiDa praznih ruku ode, jer uvijek sam dobar domaćin bio!Kada smrt dođe, kroz moja vrata prođe,Iznijeti ću joj pred njene oči, svu slatku berbu jesenju,Dana, svih onih ljetnih noći, sve moje dobitke,Odbitke i gubitke, mog života koji prođe!Kada smrt na moja vrata pokuca, sve ću to staviti pred nju,Na jedan veliki pladanj, ako ga bude mogla nositi,Sve ono što sam morao podnositi na koncu svoga života!Kada smrt pokuca na moja vrata

Tanka je granica između ljubavi, zaljubljenosti i zaluđenosti, a sa druge strane, razlike su i više nego očite. Zaluđenost je početna faza, euforija, leptirići, strašna potreba...a zaljubljenost je koncentrat ljubavi. Zaljubljenost faza kad napokon shvatiš da ne možeš bez nekog živjeti, kad osjetiš da dan bez te osobe zapravo više nije sretan dan, nego na neki način izgubljeni dan, vezana je uz osjećaj, hormone, privlačnost, kemiju, strast, leptiriće u trbuhu, brže kucanje srca. Isto tako je nepredvidljiva, neuhvatljiva, iznenadna.Teško ju možemo kontrolirati i nije pod našim utjecajem, dok ljubav ovisi o nama, nju možemo započeti, nastaviti i povećavati. Zaljubljenost je osjećaj, ljubav je način življenja prema osobi koju volimo. Sve u svemu, kad se zaljubimo postajemo potpuno nezainteresirani za cijeli svijet, za sve osim za tu jednu i jedinu, najbolju, najljepšu i najčarobniju osobu u koju smo se zaljubili. Zaluđenost je pojava uslijed koje ne možeš misliti, jesti, spavati jer cijelo vrijeme misliš na nju/njega. Svako malo na ulici ti se pričinjava da je/ga vidiš, mobitel držiš isključivo u ruci da slučajno ne bi propustio/la poziv odnosno poruku (ili pak ako si doma, držiš ga pokraj zvučnika da bi na vrijeme znao/la kada stiže taj trenutak). Zaluđenost je praktički znatiželja, otkrivanje i uživanje u tome. Ljubav je, pojava koja u principu podrazumijeva slične elemente kao i zaluđenost, ali samo na početku. Kao što svi već odavno znamo po pričama roditelja, baka i djedova, svih mogućih filmova i pjesama te iskustvom «ljubav je vrlo kompleksna stvar». Ljubav funkcionira na temelju kompromisa, na način kada poštujete mane i vrline svoje drage/dragoga, temelji se na pravom prijateljstvu koje uključuje poštivanje, razumijevanje i povjerenje. Simptome ljubavi su nam svima jako dobro poznati…znojenje, vrućina u obrazima, lupanje srca, nemogućnost razumnog razmišljanja, ludo ponašanje…Ljubav je, igra na duge staze: počinje lagano, a taj odnos, ako je pravi, s vremenom postaje snažan i čvrst. S druge strane, zaluđenost ili zaljubljenost je igra kratkog trajanja; počinje snažno i vrlo eksplozivno, ali najčešće na tome i ostaje. Također, kako je nastala, tako i nestaje. Obično se na početku svake veze, kakva god ona bila, svatko barem jednom zapita je li samo zaluđen, zaljubljen ili se radi o ljubavi. Najgore je to što je odgovor najčešće teško pronaći. Sve, kao i uvijek, ovisi o situaciji i osobi. Ako smo spoznali neku dublju privlačnost i pripadnost...zaštitu, odanost, povjerenje...njihovu vjeru u nas, potrebu za nama...ako imamo strašnu potrebu za tom osobom...ako gradimo neki zajednički život, razumijevanje, poznavanje i osjećaj cjeline kad smo s tom osobom...osjećaj potpunosti bez obzira na okolinu to je tada ljubav. Zapravo je jako jednostavno shvatiti jesmo li samo zaljubljeni, zaluđeni ili uistinu volimo. Potrebno se samo malo preispitati se. Nažalost to najčešće činimo prekasno...uništavajući pritom ono što smo nekad imali. I na kraju u životu ništa nije crno i bijelo, sve ima svoje prednosti i nedostatke tj. mane, za što se god odlučili, zapamte da vam to može donijeti samo iskustvo, a bilo ono dobro ili loše, svako je iskustvo dragocjeno…Otkrivanje završi, ali spoznaja ostaje.Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo. Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. "Zaluđenost je kratkog je vijeka, zato nam se javlja učestala ljubomora. "

danas zajeca jako,
popucale su sve moje nade,
konem kao brod,
kao morska neman uranjam u vodu bistru,
trazim spokoj u njoj.
 
Danas sam ranjen jako,
plcu u meni zaledjene suze,
nemo posmatram suncave zdrake,
i ptice koje lete ka slobodi.
 
suma je divna,mirisna,cista,
prolece je donjelo dan zivota njoj.
a ja danas zajeca jako,
i sad trazim spokoj u vodi...
 

Ovo je ispovjest ranjene duse,
koje u bolu suze sad guse.
Ovo je ispovjest duse koja pati,
i sretne dane pokusava da vrati...
Ovo je ispovjest ranjenog srca,
koje u bolu pati i grca
ovo je ispovjest srca kojeg sluti,
ali bez snage ranjeno suti.
Ovo je ispovest mladosti jedne,
mladosti naivne,mladosti zedne,
koja je sve mogla i sve je htjela
ali nije umjela i nije smjela...
Ovo je ispovjest na kraju zivota
kada umiru snovi i umire ljepota,
kada sve nestaje u dubini tame,
a ostaju zelje, izgubljena...

U naručju tvom nisam bio
u naručju tvom nisam snio
a toliko sam htio
Tvoje usne nisam ćutio
tvoje usne nisam ljubio
a toliko sam želio
Tvoje srce nisam osvojio
tvoje srce nisam zarobio
a toliko sam se Bogu molio
 

postoje
jedne oči
tužne
kad te ne gledaju
postoje
jedne uši
tužne
kad te ne slušaju
postoji
jedno tijelo
tužno
kad te ne osjeti
postoji
jedno srce
tužno
što ga ne voliš

Kad ti se dlanovi znoje,
srce ubrzano kuca,
 a glas ti zastaje u grlu!
-To nije ljubav...
To je DopadanjeNe mozes skinuti
pogled il ruke s njega!-To nije Ljubav...
To je PozudaZelis ga jer znas
da je on tamo!-To nije Ljubav...
To je Usamljenost.Privlace te drugi
ali ipak ostajes sa njim!-To nije Ljubav
to je Lojalnost.Ostajes sa njim
jer znas da te voli
ne zelis da ga povrijedis!-To nije Ljubav...
 To je Sazaljenje.Sa njim si,
jer te ljubi
i drzi za ruku!-To nije Ljubav...
 To je Nesigurnost.Da li si sa njim,
 jer jedan pogled na njega
 i srce tvoje preskace!-To nije Ljubav...
 To je Strast.Da li mu oprastas
 greske jer se brines za njega!-To nije Ljubav...
 To je Prijateljstvo.Da li mu govoris
svakog dana da je
 jedini na kojeg mislis!-To nije Ljubav...
 To je Laz.Da li bi se odrekla
svojih najdrazi
stvari samo za njega!-To nije Ljubav...
 To je Velikodusnost.Da li on osjeca
tvoje srce i dira
te duboko u dusu,
tako da te boli jako?-Da to je LJUBAVDa li si sa njim
zbog te sljepe,
neshvatljice mjesavine bola,
 srece i uzivanja koja te privlaci
njemu i cvrsto te drzi?-Da To je LJUBAVDa li bi mu dala svoje
SRCE svoj ZIVOT Svoju SMRT ?-DA TO JE LJUBAV

Nekada je postojao jedan otok.
Otok, na kojem su živjeli svi osiječaji,
 sreća, tuga, mudrost, i svi ostali...
 uključujući i Ljubav.
 Jednoga dana je obznanjeno svim osijećajima,
 da će uskoro otok...
 potonuti. Svaki je osijećaj za sebe izgradio brod,
 
 
na kojem će napustiti otok. Svaki, osim ljubavi.
Ljubav je ostala jedina na otoku, odlučila je ne
napustiti otok sve dok je to moguće...Kada je otok već bio gotovo poplavljen, Ljubav je
odlučila zatražiti pomoć.U jednom velikom brodu, je u tom trenutku prolazilo
 bogatstvo...
Ljubav upita:
«Bogatstvo, možeš li me prihvatiti k sebi?»
Bogatstvo odgovori:
«Ne, nemogu. Na brodu imam mnogo zlata i srebra,
za tebe ovdije nema mijesta.»Ljubav odluči upitati taštinu, koja je upravo
prolazila u prelijepoj gondoli:
«Taštino, molim te, pomozi mi!»
«Ljubavi, nemogu ti pomoći, sva si mokra... mogla
bi mi zaprljati moj prelijepi brodić...»
Ljubav upita tugu, koja je bila s druge strane:
«Tugo, pozomi ti....»
«Ali... ljubavi, ja sam tako tužan... želim biti sam.»
Sreća je prošla pored ljubavi, također, ali ona je bila
 tako sretna i euforična da nije čula kada ju je
ljubav dozivala za pomoć...
Ljubav su svi zaobilazili, i kada se činilo da ljubavi
nema spasa, iznenada se začuo glas:
«Dođi, ljubavi... ja ću te uzeti k sebi.» Ljubav nije
poznavala taj osijećaj... to je bilo iskustvo. Onu ju
je primilo k sebi. Ljubav se osijećala tako
blagoslovljeno da je i zaboravila upitati gdje plove.
 Kada su stigli na suho kopno, ono što ju je spasilo
je nastavilo svojim putem... Shvaćajući da i nije
stigla izraziti zahvalnost svome spasitelju, ljubav je
 upitala mudrost, koju je susrela u blizini:
«Tko mi je to pomogao?»
«To je bilo vrijeme», mudrost odgovori...
«Vrijeme? zašto bi mi vrijeme pomoglo?» upita
ljubav...Mudrost se nasmiješi i odgovori:
«Vrijeme je jedino sposbno shvatiti koliko je ljubav
neprocijenjiva...»

Nekada je postojao jedan otok.
Otok, na kojem su živjeli svi osiječaji,
 sreća, tuga, mudrost, i svi ostali...
 uključujući i Ljubav.
 Jednoga dana je obznanjeno svim osijećajima,
 da će uskoro otok...
 potonuti. Svaki je osijećaj za sebe izgradio brod,
 
 
na kojem će napustiti otok. Svaki, osim ljubavi.
Ljubav je ostala jedina na otoku, odlučila je ne
napustiti otok sve dok je to moguće...Kada je otok već bio gotovo poplavljen, Ljubav je
odlučila zatražiti pomoć.U jednom velikom brodu, je u tom trenutku prolazilo
 bogatstvo...
Ljubav upita:
«Bogatstvo, možeš li me prihvatiti k sebi?»
Bogatstvo odgovori:
«Ne, nemogu. Na brodu imam mnogo zlata i srebra,
za tebe ovdije nema mijesta.»Ljubav odluči upitati taštinu, koja je upravo
prolazila u prelijepoj gondoli:
«Taštino, molim te, pomozi mi!»
«Ljubavi, nemogu ti pomoći, sva si mokra... mogla
bi mi zaprljati moj prelijepi brodić...»
Ljubav upita tugu, koja je bila s druge strane:
«Tugo, pozomi ti....»
«Ali... ljubavi, ja sam tako tužan... želim biti sam.»
Sreća je prošla pored ljubavi, također, ali ona je bila
 tako sretna i euforična da nije čula kada ju je
ljubav dozivala za pomoć...
Ljubav su svi zaobilazili, i kada se činilo da ljubavi
nema spasa, iznenada se začuo glas:
«Dođi, ljubavi... ja ću te uzeti k sebi.» Ljubav nije
poznavala taj osijećaj... to je bilo iskustvo. Onu ju
je primilo k sebi. Ljubav se osijećala tako
blagoslovljeno da je i zaboravila upitati gdje plove.
 Kada su stigli na suho kopno, ono što ju je spasilo
je nastavilo svojim putem... Shvaćajući da i nije
stigla izraziti zahvalnost svome spasitelju, ljubav je
 upitala mudrost, koju je susrela u blizini:
«Tko mi je to pomogao?»
«To je bilo vrijeme», mudrost odgovori...
«Vrijeme? zašto bi mi vrijeme pomoglo?» upita
ljubav...Mudrost se nasmiješi i odgovori:
«Vrijeme je jedino sposbno shvatiti koliko je ljubav
neprocijenjiva...»

Ja sam tiho dijete
Je neznam da govorim
da dišem, da se veselim
kao drugi
 
Kada vidim lijepu ženu
U mom oku tad je
Vječna tuga
 
Jer sve što sam želio i želim
je voljeti i ljubiti
Nekoga
Ja sam tiho dijete
Ja neznam da se snađem
Moj put je samotnjački
Ako želiš da se smijem -
možda se i nasmijem
ali usamljenost u meni plakati će
 
Ako želiš da budem sretan -
možda i budem sretan
ali nikada zaista,
jer mi duša nije mirna
dok ne ljubi, dok ne voli
dok ne bude iskreno voljela
 
Ako želiš da se promijenim -
Rado sestro po krvi
Al moji osjećaji su osjećaji
tihog djeteta
To dijete iz mene nikada neće otići
 
Ne smijte se preda mnom
vi lijepe žene
 
Jer osmjeh vaš,
Onaj koji je uvijek tu,
a nikad kraj mene i moj
Je moja tuga

ZArobljen u kavezu ,snova svojih
zagledan u nepoznati odsjaj
molim te, duso moja
pronadji svoj dom
i tuzi mojoj donesi kraj,.........
idi od mene ,putuj daleko
ponesi joj pjesmu,moga srca
budi poruka u plavoj boci
reci joj da dno
zbog nje puca
zelje su moje okovi moji
ko led na suncu ,topi se snaga
brodovi moji polako tonu
putujem njima u potrazi blaga
jer znam da negdje,daleko od mene
ceka na mene , znam da postoji
planine visoke ispred su mene
i kao molitva moja velike sad
molim,jer snovi me gone, moji
blijeda sam kopija slike sad
oprosti...oprosti,molim te ja
samo je to ,ostalo meni
a ljubav u rjeci stopljena sva
oprosti,,,,,,,,,
kad ostanem zarobljen

bio sam briznik koji place kada sam te izgubio
zauvjek kada si vjecno napustila ovaj svjet .
ljudi su me susretali i pitali zasto placem?
odgovarao sam :imao sam jednu ljubav cija je
ljepota davala dusu mojoj dusi .Toliko je bila lijepa
da joj je lice licilo na ruzu crvenu .medjutim umrla
je!! Ja od tuge umirem evo po stoti put.zbog ceznje
za njom svjet je u mom oku izgubio boju..niti je za
tren mogu zaboraviti niti se mogu sastaviti snjom .
 zato sam  odlucio da kada je vec nemogu zaboraviti i
 kada mi je dusa zbog nje unistena i kada sam
zbog toga izvan sebe cemu da placem i cemu da
tugujem? zaljubit cu se ponovo svoju dusu podarit
cu ljubavi koja nikada nece umrijeti pa tako nija
necu zapasti u brige koje nosi rastanak

jedna greska i kajanje ,
Bol koji tece svakom mojom celijom .
samo je djelic patnje,
Zbog tebe sada placem,
mozda si bila upravu kada si rekla
da svako mora da se uci na svojim greskama,
pogresio sam kada sam mislio
da zasluzujem bolju,
Sreca koju sam imao stobom
nije mi tada puno znacila.
htjeo sam a sada kad je imam ,
neznam sta cu snjom.
ocekivao sam zivot pun ,
iznenadzenja, ljubavi......
prevario sam se nista od toga ,
Cinimi se da vrhunac srece
vise necu dozivjeti,
Postao sam sjenka,
sjenka koja zivi od sjecanja,a sjecanja
naviru narocito sad kad si mi tako daleko.
Vidjeo sam te sinoc snjim,
ali to me toliko neubija, koliko tvoja ironija
ravnodusnost,
i prezir.Znam da si bila takva sto si me volila,nju cu
zaboravit ali tebe necu.
tebi sam mogao reci sve
potrebno mi je to ,
i sad nedostajemi .