One Memory

Trgnuvši se naglo iz sna probudio sam se uz zvuk kapi kiše koje su lupale o moj prozor. Grmljavina prolazeće oluje jenjavala je u daljini gušeći se u oblacima. Zora... uvlačila se u moju sobu ispod poluspuštene roletne obasjavajući zidove dok sam još zatvorenih očiju hvatao realnost izlazeći iz prije par trenutaka ne dosanjane noćne more čiji su zvuci još šumili mojim mislima. Ustao sam... bez osmjeha na licu, bez nade u očima, bez ičega čime drugim ljudima započinje novi dan. Pa čak i bez smrknutog pogleda kojeg svatko gotovo uvijek ima jer mora ići na fax, mrzovoljno se spremajući za posao...  Obukao sam tek hlače i svilenastim korakom bos otvorio vratra stana i izašao van... na kišu. Obasjavalo me plavkasto svjetlo odlazeće noći, a tople kapi padale po meni dok sam zamišljeno promatrao puste osječke ulice. I pitao se... gdje li je sve nestalo? Zar je moguće... da više ničega nema? Dolazi još jedan običan kišni proljetni dan s još uvijek jakim mirisom lipe iz obližnjeg parka. Zar sam ja jedini... koji će ga osjetiti? Zar sam jedini... koji će pamtiti, sjećati se nas... i vrijeme kada je kratki poljubac vrhom usana bio dovoljan da budemo sretni. Zar je moguće, da je sve tako lako zaboravljeno? Zar nikome to neće ništa značiti? Zar neće ni tebi malena... više nikada?? Teško je shvatiti... da sve dobro u meni... ti... isčupala si... da sve lijepo što nas je nekoć spajalo, sad nas toliko razdvaja. Teško je prihvatiti... još teže s tim živjeti... i ne pomiriti se, da će ikada prestati...
 "I still remember last summers comfort... why was it over so fast? I stil remember when we sad goodbye... why can't summer time last? Do you remember me, once I called you ''My Own''. I'm sad sad I can be, it's not fun all alone. Why can't a memory roll away like a tear? Why do I go to my window hoping you will apear?
CAUSE I NEED YOU, CAUSE I MISS YOU, CAUSE I WISH YOU WERE HERE..."
 

opet prekrasno

Ma spava mi se pa pišem bzvze. što ti, me nožeš spavati? Vruće? Ej strava su ti one slike malo dolje ;o)

;))))...znam da su strava......hehehehe....opet si nesretan, ha?

Ma nisam nesretan, samo se literarno izrazavam. Pih, al sam našao mjesto i vrijeme ;o) Dam strava su. Zamisli imat sobu prepunu takvih postera!! Very nice ;o)

ja nema postere,imam fotografije...ispod stakla....crno bijele su sve....nisu baš tako explicitne ali.....

Nemoj zezat? Jao, kak obožavam to, jesu onak umjetničke, fora oblika ni nijansi?? Imam jednog frenda koji može izradit postere al me stoji malo bogatstvo. I'm succer for shiny things he he ;o)

E da, sorry, to svima kažem, ako mi fali koje slovo il ima koje viška. Nedavno je tipkovnica letjela preko sobe pa je malo... hm... bolesna, jebe ju tipkanje

Ovaj tvoj blog na neki naćin dopunjuje moj! Biti takav kakav jesi pomiriti se sa mnogim stvarima koje ne možemo mjenjat to je vrjednost i zrelost svakog od nas ( mi nemožemo mjenjat druge ali sebe možemo, mi svi možemo nešto naućiti kroz svoje greške i iskustva drugih ljudi. Samo moramo otvorit oći da vidimo uši da ćujemo nos da osjetimo: koliko nam malo treba za sreću! Sreća se ne može kupiti novcem kao što većina ljudi u današnje vrjeme misli:Sreća je: biti sretan u vlastitoj koži, naći svoj duševni mir i ono najvažnije da shvatimo sve ružno što na,m se dešava je za nešto dobro kako bi lakše plovili u rjeci života!