One Memory

"Život je lijep kad se živjeti zna, zato uzmi sve što se uzeti da jer sreća je kratka i živimo zbog nje, ne traži previše i dobit ćeš sve..."
Kopajući po našim starim stvarima naišao sam na jednu poruku ispisanu razmljrljanom kemijskom na komadiću starog poderanog papira... koju mi je jednom davno napisala... ona. Pisalo je, kolovoz 2004. Sjećam se tamne večeri kada sam išao iz videoteke U svoj trošni stan u Gundulićevoj u Osijeku, a zvuk tvoje poruke stare Nokie odzvanjao je pustim ulicama. Tada je bila samo lijepa poruka spremljena zatim u jednu od arhiva moga mobitela, a danas... danas me sjeća lijepih, bezbrižnih dana kada mi nitko ništa nije mogao reći što bi me spustilo, dovelo do beda ili istezalo živce do zadnjih granica. Jedino što je bilo važno, bila je njena ljubav... pažnja i vjera u mene.  Davala je jedan dobar vjetar u leđa koji mi je otvorio vrata tolikih mogućnosti da sam mislio da tada mogu... sve... što god poželim. Čak i ako nisam mogao, ona je bila tu da gaji nadu u nešto bolje... od ovaoga... nadus u jedan život iznad vas ostalih, daleko od buke grada tapkajući nečujno po glavama... svih vas ljudi koji su živjeli ovaj običan život... daleko ispod nas. Ubio me... vaš svijet... pun očaja, prepun razočarenja i sumnje, zavisti i nevjere kada je taj vjetar jednostavno prestao... gurati... kroz ona vrata svijeta, našeg svijeta kojeg smo načinili sastavljajući slatke šećerne niti... dan po dan... nit po nit... poljupcima koji su maglili pogled pred očima... poljupcima... iskrenim... predanim... bez imalo čemera... bez imalo pomisli u njega. Bili su dovoljni da sve pretvori u dobro, čak i kada nije moglo biti, čak i u trenutcima kada je nestajala malena iskrica... na kraju našeg tunela. A onda... jedne tople jesenje večeri, tama... okrutna i hlanda... progutala je tu iskru zauvijek bez nade da se ikada više zapali... a ja... bio sam prognan iz raja klečući pred vratima našeg svijeta u čiju ključanicu više nikada od tada nisu dogovarali ni jedni... moji... izrađeni ključevi. Uslijedila je... noć... i tišina... hladna i prehladna iz koje se... ona... više nikada nije probudila...
                               Za tebe malena, za 25. 8. 2007.
                Neka ti Bog podari sreću, kad već nisam mogao ja...