One Memory

Spustila se večer na moje obzore... zidovi sobe polako sklapali se... gušeći me. Danom u dan sve bliže... sve nemilosrdnije rušile me one lijepe stvari koje sam nekada volio. Nestadoše riječi, sakriše se u najtamnijim kutovima moje sobe, nedovršene misli ispuniše pukotine zidova, nastalih u mladosti nestašnim dječačkim igrama. Nestadoše i oni mladi osmjesi utopljeni u suzama koje nitko nije mogao spasiti... jer nitko za njih nije mario... jer nikoga nije bilo tu, kada sam ih trebao. Kajem se... žao mi je... što su stvari ostale ne dorečene, što nisu stigle u pravo vrijeme... kada su možda mogle nešto promijeniti... na bolje. Čekam samo dan kada će me sve prestati boljeti, kada se više neću morati ničeg lošeg sjećati, kada će sve ostati iza vrata koja više nikad neću otvoriti. Ali znam, ostat će neke stvari, zaljepljene u prašljavom dijelu srca koje će se podići poput ustajale prašine kada u njega ponovno nešto lijepo pokušam staviti. Ostat će pjesme... naše pjesme, koje će na tren u godinama koje dolaze, skriti moje osmjehe, izbrisati sve oko mene... i vratiti me k njoj. I znam, sjetit ću je se... poželjeti znati, gdje li je.... i vidjeli, je li pronašla sreću koju je sama krenula tražiti na putu na kojem ju nisam mogao slijediti. I zamislit ću se, sam u sebi pitati... kako bi bilo da smo zajedno ostali, da mi je djecu rodila koju smo zamišljali... da li bi bili sretni. Sjetit ću se tada njenih velikih osmjeha, vedrih pogleda, mekih usana i svih meni danih obećanja koja nikada nije ispunila, premotavajući u glavi požutjeli stari film iz nekog nama sretnog... izgubljenog vremena.