Womenica live

Maleni ispod zvijezda... Koliki beskraj nas okružuje, koliko prostranstvo, neistraženi prostor, i sve to budi maštu i razmišljanje, pa da li smo stvarno sami u svemu tome... Da li smo stvarno toliko podareni, i toliko sreće imamo da smo sami u tolikom svemiru, da smo jedini živući stvorovi, jedini sa mogućnosti osjećanja, razmišljanja, življenja... Da li smo stvarno jedinstveni, ili nas ipak okružuje nešto, netko, i smije nam se odozgo, ili pak stremi onome što smo mi postigli... Hm, da li smo mi sretni time što smo postigli? E da, koliko smo uistinu maleni ispod zvijezda... Koliko se osjećamo osobnima, specifičnima, sposobnima promjeniti svijet, promjeniti sutra, doživjeti nešto bolje... Ili smo samo gledatelji ove velike pozornice, velikoga svijeta, koji nam stavlja pod nos mogućnosti, no one se same odvrte ko film u kinima, i mi na njih ne utječemo?
Posljednjih par dana, osjećaj malenosti, sitnosti, bio je ogroman, prevelik, osjećaj nemoći, osjećaj da se ništa neće i ne može promjeniti... No zašto sve to, zašto takve misli? Da li je razlog možda prevelikog zalogaja koji sam uzela, prevelikog koraka kojeg sam napravila, i nisam bila u stanju to i odraditi, pokrenuti se u tolikoj mijeri? Sve je moguće, jel tjera nas nešto u nama da napravimo korake, da napravimo što više toga, da iza sebe ostavimo barem jedan mali djelić svemira, djelić sjećanja, koji će nas na kraju odvesti u beskraj, koji će nas odvesti u vječno sjećanje... Povijest, no da li želimo ući u povijest, da li želimo biti u istom košu kao i neke osobe koje su obilježile povijest ali na negativan način... Neki bi rekli, povijest je povijest, ostaneš zapamćem, ma nebi hvala, nebi ja ostala zapamćena po nečemu lošemu, nećem na što se ljudi zgražaju...
Ali evo zadnja dva dana, zvijezde su mi postale nešto puno bliže, puno bliskije, osjećam se velikom, moćnom, i spremnom progutati sve zalogaje koje zahvatim žlicom... A da li ću radi toga opet pasti, ne znam, možda... Ali osjećam se veliko, osjećam se spremnom podariti svijetu oko sebe ono što očekuje, ono što ja očekujem od njega... Sretna sam radi svega, radi boli koju sam osjećala, radi suza koje su me pekle, radi osmjeha podarenih od dragih ljudi u nastojanju da mi ga prebace nekako na moje usne... Sretna sam radi prijatelja, radi ljubavi, koju osjećam bezubvjetno, bez obaveza, bez osjećaja da mi ju se treba uzvratiti, volim radi toga što volim, i što mi je tako lakše, volim... Veličina ispod zvijezda, ne, nismo maleni, veliki smo svatko u svom svemiru, svatko u svojoj okolini, i tako budimo veličine i ostalih oko sebe... Uvijek sam bila sretna kada sam nekome uspjela vratiti samopouzdanje, podići ga višlje, onoliko koliko on to zaslužuje, jel svatko zaslužuje svoju veličinu, svoje mjesto ispod zvijezda... Svatko na svoj način bilježi povijest, i bit će upisan u neku svoju knjigu, neka svoja srca, i živjet će viječno, koliko god se to činilo nestvarno, ili predaleko... Svatko je velik ispod zvijezda, ali ne treba gledati predaleko, ne treba grabiti velike korake... Činite ono što vas veseli, ono što mislite da ste u mogućnosti, ali i malo više od toga, jel svi smo mi jako samokritični i smatramo da možemo manje nego što uistinu možemo... Zato, uhvatite svoja prijatelja, povedite ga sa sobom, potaknite na putovanje kroz svemir, i neka vam je sa srećom... Ja sam svoga uhvatila, i upravo putujemo, visoko, daleko, i veliko, u onoj veličini koju smatramo da možemo, i to je stvarno veliko... Jel svi smo VELIKI ISPOD ZVIJEZDA...

Kada kisa slijeva svi smo mali ispod nadstresnice i sve su to price

ima života u svemiru, dokaz smo mi..a moj šef izgleda kao svemirac.