One Memory

Zanimaju me neke stvari na koje ne mogu naći odogovr. Zašto nakon toliko vremena boli pomisao na nju, bole pogledi na naše slike. Zašto, iako dugo vremena nisam mislio na nju, vrate se i jako bole uspomene kada vani, u žaru veselja s ekipom čujem neku našu pjesmu. Zašto, tada, kada sam najsretniji, kada imam sve što volim kraj sebe, veliki razvučeni osmjeh u trenu s lica skine, zamišljeno lice. Zašto tada sve oko mene nestaje, svi glasovi i zvuci osim melodije pjesme prestaju, a moj pogled usmjeren je na čašu iz koje potežem najduži gutljaj večeri. Zašto, nakon toliko vremena toliko boli pomisao na nju, zašto sjećanja potaknuta našim uglovima, ulicama i parkovima bole jače nego ikada. Zašto unatoč svima koji su bili uz mene, to nikako ne jenjava. Sve što sam činio, svako društvo s kojim sam bio, nisu ju trajno maknuli iz mojih misli. Uvijek je bila tu, u kutku mojih misli i čekala... čekala da ostanem sam, naveče kako bi izašla i kopala po sjećanjima... potisnutima... i vraćala ih van, meni pred oči. Zar se ne kaže, vrijeme liječi sve, nova ljubav staru ranu smiruje, nova ljubav onu staru potiskuje. Zašto meni nije tako i nakon nekoliko drugih godina. Zašto ona ostaje jedina u mojim mislima vrijedna sjećanja, zašto sve to još toliko boli, svaka pomisao, svaki spomen njenog imena osjećam kao šamarčine koje me udaraju bez prestanka. Sve bih dao da to prestane, da zaboravim, da ju više ne volim... Što mi vrijedi sve, kada nemam u sebi mira od nje, kada je smirenje koje pronađem skriveno iza društva, novih ljubavi, pića... i koje traje dok dan ne nestane. Kako bih joj volio reći sve ovo, kako bih ju htio vidjet zadnji put prije vjenčanja i reći sve što nisam stigao, sve što nije došlo kada je trebalo, sve što mi toliko dugo leži na duši. Da li bih tada našao mir, da li bih mogao zatvoiti prošlost iza sebe i ne sjećat se ili se sjećati s manje boli znajući da sam rekao sve što sam trebao. Bol u zadnje vrijeme dolazi na trenutke, ali zato boli... da se ponekad ne može izdržati. Zar je moguće... da se neke ljubavi nikada na prebole do kraja? Recite mi vi, ja nemam snage više s tim se mositi. Svi savjeti koji su mogli biti dani, dani su... sve riječi koje su mi drugi izrekli, već tisuću puta izrečene su. Bježao sam od toga, suočio se, ništa mi nije pomoglo. Što bih dao da zaboravim... sve što sam nekada volio, nju, Jelkić Vericu iz Vukovara, koja je bila netko za koga se davalo sve bez ljutnje, bez kajanja, cura koja je oduzimala dah mnogima... u koju sam se zaljubio na prvi pogled, kao u filmovima...

a bit će da nisi rješio sve ono iz prošlosti, pa je cukaš sa sobom..

Ne znam što da više napravim da ta prošlost ostane iza mene i ne slijedi me više. Nova ljubav na pomaže!

ti si stvarno zjeban,i da ti kažem da ta bol nikad neće nestat samo će s vremenom malo manje boljet

Problem je u tome što nisi naučio gubiti u životu......treba znati gubiti mada je to teško naučit, najbolji je kockar koji zna gubiti

A možda je problem u tome što si ti to slabo poklapo

Hm, kad si snekim tako dugo i pred zarukama, nema toga što to može dobro poklopit. O da, gubio sam. Izgubio sam sve do čega mi je bilo stalo, sav trud uložen u budućnost u svakom smislu rasulo se u stotine komadića. I zbog nje i zbog toga što mi dugo vremena ništa nije išlo od ruke. Nije to bio sam o prekid. Da je barem samo to i bilo. Oda tada slažem dijeliće svoga života da barem dijelom naliči na ono što je nakada bilo.