One Memory

Kad već ne mogu nikome reći ono što me tišti barem mogu to ovdje napisati bez straha da će mi itko zamjeriti. Danas je stvarno bio najgori dan ikada. Em se svađam sa starcima non stop, em ništa što napravim nije dovoljno dobro. Nisam sretan, nisam! Dal imam para... Imam.... dovoljno. Al nisam sretan. Konstantno me nešto ruši na dno unatoč mojim naporima da na bilo kojem području nešto napravim. Samo su padovi, jedan za drugim, nakon vidljivih uspona kada se popnem toliko visoko da još samo malo, propinjući se na prste mogu dotaknuti sreću vrhovima ruku. A tada, kao da padnem s ljestava u bezdan iz kojeg sam se toliko trudio izvući. Iznova i iznova i iznova. Nemam više snage boriti se.
Uđem večeras u jedan birc... sasvim običan i mali gdje svako ljeto provodim bezbrojne sate na kavi, vikendi uvijek isti, uvijek poznati ljudi, nekada prosječno zabavno, uglavnom dosadno. Mislio sam da ne može biti gore. No, uvijek može biti gore :o\ Zastao sam na jedan tren i pogledao oko sebe. S lijeve, desne strane, ispred, iza.... sama djeca. Sve što je i privlačno to su bili razigrani curičci od najviše 17 godina. Znatiželje radi, zaustavim jednu sklatkicu koja mi zapada za oko već neko vrijeme upitavši ju potpuno ne đentlmenski, koliko ima godina. Reče, danas navših 17. Mislim, jebenih sedamnaest. A krenuli puštati... ajme... makarenu i ring of fire i lambadu i I'm so excited. Reko frendu, ili mi starimo ili što? Pa jebote imam 24, u zadnje dvije godine sve što krenem sve se razbije, a oko nas večeras toliko djece, razigrane, sve curice koje padaju na bilo što, njišući zamamnim bokovima. Pa pitam se, gdje su one starije cure, gdje se skrila moja generacija? Isuse, pomislih, što ja to sebe pitam, pa ko da imam 50 a ne 24. Gdje su se sakrile one smirenije cure koje znaju što hoće i s kojima ne trebaš paziti na svaku riječ koju kažeš u strahu da će se samo okrenuti. Ne znam, ili ja stvarno starim ili je to samo obmana prevelike mladosti u mojoj, nadam se, trenutnoj okolini...

znam kako ti je.... i djevojke od 24 imaju istih problema.... kud god kreneš ili kikači ili gerijatrija...... a naša generacija ili doma već uzgaja novu generaciju 17-o godišnjakinja ili ih jednostavno nema....

to ti stari moj samo znači da sazrijevaš,da ti je vrijeme da se osamostališ i da imaš svoj život...tek tad ćeš se uzdizati i više nećeš padati

I ne znam onda ko je tu normalan. nekad mislim da nisam, i da trebam pičit po tim maloljetnicama. Al šta mi to vrijedi kad će se zaljubit dok puknem prstima i onda nakon god dvije, kad malo sazri, ode. Jebeš to. Zar su se stvarno te cure i dečki od 24 poženili, udali. Mislim, gdje su??

Da me ne koči svaka jebena sitnica, bi. I ovako kažu da sam daleko ispred svojih vršnjaka pa sa sazrijevanjem nikad nije bilo problema.

Al konstantno se truditi i jednako toliko padati... ne znam, mislim da to baš ne bi trebalo bit tako.

.......zanemari svoje rane i nastavi borbu, nadajuci se da ce ti cudo dati snage........

Da, koje čudo. Zadnje čudo koje mi se dogodilo bilo je nešto najljepše i zatim moja najgora pokora koja je odnjela sve što mi je bilo drago.

mozda zivis u krivo vrijeme......dogada se

Da, a što tada? misliš da će mojih pet minuta doći. Kak kad osjećam da je već došlo i prošlo. Ne znam, možda sam samo pesimističan malo, no u zadnje vrijeme se često tako osjećam. Kao da čekam nešto... mislim... da imam onaj bolji dio sebe koji bi mi znao reći ono što treba u pravo vrijeme... nebi bilo toga što bi me moglo ikada više baciti na dno

te su najgore-pamet mi može pomutit jedino cura od 18-19 god.

da bar imam tvoje probleme dark :) bit će to sve ok.. samo budi strpljiv i svoj :)

Ne bi htjela imat moj probleme, vjeruj mi ;o)