Ime

Ima li išta gore od sreće najbližih prijatelja?
Imaju ti neki ljudi koje jednostavno obožavam, a neke među njima još posebno za dva ranga obožavam više i trajnije od gotovo svih ostalih. Čak više i od ovih ljubavnih spika.
A od tih malo probranih ima jedan frend koji ima posebno mjesto.
On predstavlja moj glavni izvor vjere u život i vjere u odnose među ljudima. Tako toplo i mudro biće, tako dobar, a opet čvrst. On mi je moralni uzor, on mi je ko neki anđeo kojeg mi je Bog poslao, vjerovatno na kredit.
I otkad sam ga upoznala moj odnos prema sebi se uvelike promjenio. Jednostavno, obozavam ga.
I bio je idealan prijatelj.
Sve dok se nije zaljubio. A da se razumimo, već godinama se molim za njegovu sreću, molim se da nađe neku ne-rospiju i da mu život vrati sve ono što on daje drugima.
I onda, suprajz, stvarno mi se molitve ispunile.
I sad je jedan od onih hipnotizirano-cvrkutavih, iritantno sretnih ljudi, koji me bacaju u depresiju.
Ima li stvarno išta gore, od sreće prijatelja? kad ti ljestvicu sreće stavu previsoko, opizde je negdje u nebo, toliko daleko od tebe, da je vidiš samo kao točku.
I tad prestaju biti naši anđeli, postaju naši demoni.
I onda sva ona briga i nježnost koju osjećamo za njih se pretvori u neku uvrijeđenost. Postajemo uvrijeđeni njihovom srećom.
Oni koji se zgražaju mojom okrutnošću, vjerovatno takve osjećaje maskiraju u neku brigu, zbog koje ih stalno spuštaju na zelju, za njihovo dobro :D
Ja ih otvoreno prezirem. :D
Ali ljudi vole biti prezreni zbog sreće. Tek to joj daje puninu.
Tako da sam u stvari dobra prijateljica. Jer to je ono što prava prijateljica radi u trenucima sreće svojih prijatelje- zavidi. I time im stostruko povećava zadovoljstvo.