Womenica live

Potaknuta pričom jednog dragog prijatelja, evo baš si nešto o tome i razmišljam... Kako vrijeme prolazi, i ništa se vratiti ne može, pa čak ni stara mjesta u koja smo zalazili... Sve je to na istoj lokaciji, sve je to na istom kućnom broju, ali kao da ne postoji više... Izbrisano, nestalo, to više nije taj kafić, to više nije ta atmosfera... Ljudi se mijenjaju, odlaze, dolaze drugi, treći, i svakim danom postaje sve udaljenije... Pamtimo svoje društvo, svoju ekipu koja je ludovala tamo, koja je znala napraviti štimung baš onako kako je to trebalo, onako po našem ukusu, i volji... A gdje ej to sada, gdje su ti isti ljudi? Jesu možda promjenili kafić, jesu možda promjenili okupljalište a da me nisu obavjestili? Ne vjerujem... A što je onda u pitanju, hm, projena nas samih? Vjerojatno, i mogla bi reći i sigurno...
Baš neki dan prolazim pored okupljališta iz srednje škole, prolazim pored gazdarice koja je još uvijek tamo, i ugodnos e iznenadim... "Pa joj, kako tebe dugo nisam vidjela u ovom kraju, ali ni cijelo društvo, svi ste se nekuda razbježali. I da ti iskreno kažem, nakon vas Gimba nije više što je bila, sve neki novi klinci koji ne znaju šta bi sa sobom, ne znaju organizirati, zabaviti se...Gdje je društvo, jeste u kontaktu, jeste se svi razbježali? Joj bašbi bilo dobro da se skupite jednom ovdje kod nas..." Ove riječi su mi se usjekle u srce baš bi bilo dobro da se ponovno okupimo, da ponovno organiziramo feštu kakvu smo mi znali napraviti... No, toga više nema, svatko je na svoju stranu otišao, otuđili se ljudi... Ne svatkos a svakim, ali u globalu da... A fali mi to mjesto, fali mi taj osjećaj opuštenosti...
Naravno, svaki puta kako se promjenim, i ja nađem neko novo mjesto, neko novo društvo, novi ugođaj, i nije mi žao radi toga, nisam tužna jel imam jude oko sebe koji me uveseljavaju, potiču i podržavaju... Ali nekada sam svarno nostalgična, nostalgična za onim št je bilo lijepo ali kratko... $ godine srednje kole, jako jako kratko vrijeme... Vjerujte mi, kada prođe i kada je iza, pomislimo pa kuda i kada prije, zar ne? Sa svojom facom idemo u Aljmaš, laganini i pričamo, i dođemo i na tu temu, i koji je bio konačni zaključak: povratak u ta vremena samo radi društva i osjećaja zabave i neobaveza s kojima smo trenutno okupljeni... Ali nije mi teško raditi, nije mi teško ni sada živjeti ono što sam izabrala, jel mislim da sam odlučila najbolje.
No, ipak bi voljela nekada vratiti vremeplov par godina ranije, i ponovno se pojaviti na starom mjestu, gdje smo tako često zalazili i dobro se provodili... Ipak bi još jednom htjela doživjeti taj osjećaj... I baš planiram kako bi se to moglo i ostvariti, samo uz dobru volju, organizaciju, i puno puno želje...

buci buci, bas si srceko)

Da, tako je to s vremenom. Sve porolazi. I ono dobro i ono loše i na kraju to ne gledamo više kao što smo mogli napraviti a nismo, da li smo mogli još koju sub propijančiti zajedno. No, utjeha, u okupljanu stare ekipe... je mala. Samo vas (i nas) vežu lijepa sjećanja. On, to svu sve neki drugi ljudi, daleko od onoga što si znala i što su nekada bili. Prošlost je za neke vrlo teška navika i teško ju takvi puštaju. Nije ni meni žao, izabrao sam što sam htio no sve al sve, što ima početak ima i kraj. I nostalgija ostaje, nekima više, nekima manje. Da, mijenjaju se mijesta, i ljudi, sve ima svoje svrijeme, sve boljesne na svom vrhuncu i zatim se ugasi. Mladosti, prijateljstva, ljubavi, životi... pa čak i mjesta. Thx, na lijepom postu ;o)

hvala ti što si me vratila u dobra stara vremena i podsjetila me kako je nekad dobro bilo.....naravno da ne žalim, dobro mi je i danas ovako, ali ipak ono što je bilo nekad lijepo, uvijek ostaje u srcu.....