One Memory

Bilo je to jedne srpanjske večeri. Gledao sam praznim, zamišljenim pogledom zvjezdice, one iste naše zvjezdice koje jednom sve poklonih njoj, koje plakale su sa mnom, plakale za njom, za mojom jedinom Vericom. Tražio sam ju... o da, tako sam ju često tražio u tuđim pogledima, smijehu koji svaki sličio je njenom... lijepi, mali, ugodan i nezaboravan, tražio ju u našim dugim zvjezdanim noćima, zvjezdanim kao što je bila i ova, samo još jedna duga i preduga u nizu nakon što je ona otišla. Tražio sam ju u našim pjesmama i našim neostvarenim snovima u koje smo polagali toliko nade našim ludim mladim, naslonjenim glavama. Toliko sam puta sav izgubljen tražio njene meke usne na usnama drugih cura, njene dodire, poglede, njeno malo, slatko “volim te” ali nje više nije bilo... otišla je, otišla zauvijek od mene. Koliko sam ju samo volio. Sve sam zaboravio u jednom trenu... sve baš. Samo sam osjećao tople suze na mom odavno zapuštenom licu... licu koje je nekada ona ljubila svojim usnama, licu na kojem je ispisala “volim te zauvijek maleni” svojim poljupcima, ugodnim poput najslađih ljeta, onih davno kad smo još bili djeca, slatkih poput latica ruža koje ostavih zadnji put u njenoj crnoj kosi... poljupcima koji su mi govorili “zauvijek” a upravo su oni bili ti koji otišli u vječnost - ZAUVIJEK. Bez mene! Otišli su... BEZ MENE! I sjećam se mirisa tih usana, mirisa koji me opijao poput najgoreg pića kojem sam se predao nakon što sam ju izgubio. Moj život i moja krv postali su samo mrlja u odsjaju kapljice suze što je iskreno pala za nju, pala na njeno srce, pala na mokru zemlju.

potpuno te razumijem...

Žao mi je, što je tako, što ima ljudi koji su tak neš prošli. Jebat ga, daš curama sve a onda te zajebu. Pa nije ni čudo što se dečki tak postave, izjebi i ostavi. Jer bolje povrjedit neg bit povrjeđen