One Memory

Lutah sam po ulicama crnog velegrada, lutah tražeći nekoga, koju sam jednom volio. Lutah u tamnom kaputu dok je kiša tiho rominjala, prepuna slanih kapi, teških kao njene posljednje riječi... Kap za svaki naš poljubac, svaki zagrljaj, svako volim te. Tražih ju pokraj sebe, tražih njenu ruku u đepu svog kaputa hvatajući samo hladnoću koja je okovala njeno nekoć toplo srce. Sve su tuge tako tužne al ni jedna kao moja, sve su ljubavi lijepe i slatke al ni jedna kao što je bila naša. To je jedna jedina misao koja mi nije davala mira i koja se razbijala o naše ulice, naše parkove... i naše mlade, zaljubljene godine...Lutah potišten, bojeći se, uplašen uzmičući pred svijetlom sreće nekih drugih ljudi koji voljeli su se kao što smo jednom mi. Lutah u sjenci sretnih ljudi, zagrljenih i zaljubljenih slušajući osmjehe, kojima smo se i mi jednom smijali. Srce pati... srce boli i ne može da preboli iako si ni samo to ne želi priznati. Želi se slagati da te više ne pozna, da te više ne voli... da te nikad i nije voljelo. Laže si, da bi mu bilo lakše, da na te toliko više ne misli. Srce, ludo si, neželiš si priznati... da nema je, da otišla je, da sada pripada drugome. Više nisi njeno iako se često još njenim osjećaš. Sjećanja, to su samo sjećanja... i puste sjene koje nestaju prvim dodirom sunca. Srce, spavaš... spavaš u snu iz kojeg se ne želiš probuditi jer si tamo imalo i još uvijek imaš, nju.. i samo nju. Probudi se... vrijeme nije stalo iako bi voljelo da je, vrijeme ide... i gura te. Vrijeme je da se probudš, da otvoriš oči... i prestaneš sanjati... Sviće novo jutro, dolazi neko drugo vrijeme... za mene, za tebe... i za nju, za našu malenu Vericu.