Womenica live

Obožavam more, obožavam vodu, slanost i osjećaj lakoće dok se pliva, roni... Volim boju, miris, šum. Galebovi, ribe, borovina, ... Nepreglednost prostranstva pučine, valove koji se dižu i spuštaju tek toliko da more ne bi zaspalo. Odsjaj sunca na površini, svjetlucanje kapi koje plešu iznas vode...
Cijela godina je stremljenje i čekanje odlaska na obalu, opuštanje, punjenje baterija, ... Cijela godina je sanjanje o skoku u more, dodiru soli na koži, mirisa kose na vjetru...
Volim ljude koji tamo žive, koji žive od mora, puni su priče, puni su doživljaja, slika koje je šteta ne podjeliti sa drugima... Ribarenje, odlazak na pučinu, pogled u crnilo ispod sebe, zamišljanje koliko se života krije u toj dubini, i kakav se sve život krije dolje... Nekima je more život, nekima ljubav, sve što im treba da bi bili sretni. Prisvajaju ga k sebi, smatrajući da je i ono prisvojilo njih... I sretni su radi toga... No koliko sretni? Sretni što ga mogu zagrliti, što mogu popričati s njim, što im daje utjehu kad im je teško? Da li se smiju zajedno, plaču zajedno?
Potaknuta filmom stvarno sam se zapitala koliko je moguće voljeti more i sve što je u njemu toliko jako, toliko silno, čak više od najdražih ljudi, svoga djeteta, sebe samog, i predati mu se, dati svoj život za njega i sve ostalo ostaviti iza sebe? Da li je to san koji se mora ostvariti nekima, da li su to osjećaji koje ja ne razumijem? Št je sve čovjek spreman učiniti za svoje snove, a što nije za ljude oko sebe? No, smatrajući nekoga svojom obitelji, za njega se žibvot daje, istina...
Da li na kraju krajeva imamo uopće pravo suditi o nečijem izboru, odluci, snu koje se treba ostavriti? Ne, ali o načinu na koji se ostvaruje smatram da da.

kak nebi voleli more kad kradu ribe iz njega.a meni bi za kurjaka i prasca oderala kožu država

buci buci šalim se curetak:))