Womenica live

Ne mogu spavati, vrte mi se mučne misli po glavi, razmišljam, lupam glavom... Najgori mogući osjećaj, nemogućnost spavanja radi razmišljanja... Čudan je naš mozak, radi sto na sat i kad nebi trebao, i ne možemo ga isključiti nikako...
Trenutno se osjećam jadno, usamljeno, tužno, ostavljeno, napušteno, neshvaćeno... Osjećam se tako da bi mogla plakati danima, da bi se utopila u svemu tome, i da bi radi toga na kraju bila sretna. Zašto ljudi imaju potrebu povrijeđivati druge, zašto nisu iskreni, zašto ne mogu reći stvari u facu, onako kako jesu, nego lakše im je lagati u facu... Trenutno mi se to dogodilo večeras, i to od osobe za koju sam mislila da ipak to možda nebi učinio, ali neka je, neka je i on pokazao da može, jel bi bio jedna iznimka samo, a to nije dobro, nije se dobro izdvajati iz mase... I baš razmišljam, zašto nikada nitko nije uz mene kad mi je najteže, zašto sve to proživljavam uvijek sama... Ima nekih ljudi koji se trude i hvala im na tome, ali uvijek sve sama prođem na kraju svega... Uvijek fali zagrljaj, bez riječi, samo pogled, samo tišina koja vrišti TU SAM... Uvijek si kažem neću se nadati ničemu, neću očekivati ništa, i do nekog trenutka to i radim, i onda samo pukne brana, i gotovo, sve u vodu pada, sve što sam si obećala postaje magla koja nestaje... I zanimljivo je to, čim pomislim evo, možda ipak možda postoji netko i za mene, ne, sve se rasprši, sve nestane, odjednom, ko da sam presjekla neku nit, otvorila neka vrata, i sve pobjeglo... I uporno tako, iz dana u dan, iz jeseca u mjesec, iz godine u godinu... Toliko slomova, toliko pucanja, a šta me još sve čeka, ne želim ni pomišljati... No jedino što me veseli u svemu tome, je to da me male sitnice mogu dići, mogu vratiti... Ali ne razumijem zašto toliko loših stvari uvijek dođe, da jednostavno sitnice se utope, nestanu, ishlape, i nema ništa osim suza i boli... Nema ništa što diže gore, helij se istrošio, balon pada, polako ali sigurno... I zanimljivo je da tražeći pomoć dobijem je od ljudi koje se najmanje nadam, čast izuzecima, a on odih od kojih istinski bi trebala nikada... Jednostavno ne znam na koji jezik više progovorim, postala sam poliglota što se tiče osjećaja, svakoga mogu razumjeti dok govori svoj jezik, ali oni mene nikako, pa zar sam toliko neshvatljiva...?
I evo, pišući ovo, postajem svjesnija koliko me sve ovo boli, koliko me boli biti sama, koliko sam nesretna radi toga što ljudi jednostavno ne mogu biti ljudi... Pa gdje je nestao čovjek...

Nepoznata, smiri svoje srce! Uvijek postoji nada, koja, znaš, umire posljednja. Onaj tko tebe ne cijeni, znaj da te nije niti vrijedan. Čuvaj svoje srce, ono ima vijek trajanja, a koliko, ovisi samo o tebi.Kaže se: Bože, daj mi hrabrosti da mijenjam stvari koje mogu mijenjati, strpljenja, da prihvatim one stvari koje ne mogu mijenjati i mudrosti, da ih mogu razlikovati.

ima još ljudova.. čovjeki nisu izumrli. gle me, tu sam..hejjjj, pogledaj lijevo.. evo ti toplo pecivo, imam komada dva..

ima nas još koji se tako osječamo,koji isto mislimo,ne gubi vjeru u ljude,postoji čovijek samo budi strpljiva;)

glavu gore, mozes ti to

e, toliko puta, će te to strefiti,, ti si dosta emotivna, i to je normala,, prihvati to, da ti to možes kad ti se samim tim to već događa ,
BIĆEŠ OK, znam to., boli ali prođe, pa je sve ok, a ti si za nijansu drugačija, bolja

matka, zivot zna biti jako lijep, ne predaji se!

hej..drži se
neznam što drugo na ovo reći
sve će biti ok
daj si vremena
i ČUVAJ SEBE prvenstveno,
svoje osjećaje
i ne izlaži ih svima,nego samo onima koji stvarno zasluže
budi oštra i nepovjerljiva,nenaivna
dobra prema svima
i vratiti će ti se istim
onda kada se najmanje bdeš nadala i očekivala