Womenica live

Nakon 4 sata sna, nakon puno razmišljanja, nakon uplakanog kreveta, nakon riječi u glavi, nakon mjevenja svega i svačega, truda da zaspim, da zaustavim mozak, da ne razmišljam više, osjećam se umorno, iscrpljeno, ubijeno, izmučeno... Osjećam da su mi baterije na rezervama, da mi blikna crvena lampica, i svaki čas ću se ugasiti, jednostavno nemam više snage za borbu sa sobom, za borbu protiv sebe, protiv osjećaja, protiv onoga što sam ja... Emocionalac teški, i svaki puta me jako pogodi sve što je vezano za taj dio mene... Jedino me to može i pogoditi, ništa drugo. Jučer, sinoć, noćas, ne znam ni kako bi rekla, razgovaram sa jednim dečkom, pričamo, on čita blog, i bijesan mi govori neke stvari kako bi trebala a kako nebi... I u jednom trenutku mu kažem da me ništa ne može salomiti, ništa uništiti kao osjećaji, ni novac niti bilo što drugo... Da bi on rekao da još ne znam što pričam i da se svašta može dogoditi. Ma ljudi moji, novac se može zaraditi, sve se može kupiti, ali osjećaje mi nitko ne može dati, kupiti, ili uskratiti, to je moje vlasništvo i ja time raspolažem kako ja hoću, ali nažalost i drugi s tim rade ono što oni hoće... Jednostavno se igraju, to im je neka zabava, ali ne znam što je tu zabavno toliko gledati nekoga tko se muči... Jučer, bijesne moja Faca i ja razmišljamo kako ćemo napraviti listu i tupim noževima sve redom, pa u mllin... Jednostavno pukle i jedna i druga, jednostavno nismo se više mogle boriti protiv sebe. Ali i zašto bi, pa jel život borba protiv sebe, ili za sebe? Hm, možda sam krivu koncepciju života skontala...
Evo, baš pišem ovaj post, i javi se dečko koji me uvijek laganini malo digne, a onda spusti do paklenih razina. I da bi sve ovo bilo bizarno, današnji dan je očito jedan od bizarnijih, to jest bit će, kaže mi da je Gibo u Valpovu 30.08.2007. Ljudi moji, nemate pojma koliko sam sretna, nemate pojma koliko se veselim tom danu, i to dva dana nakon mog rođendana, ma neću ga ni slaviti do 30.08. Ove godine mi je taj datum rođendan. I ne zanima me ništa drugo. Idme se utopiti u riječima, idem se opustiti uz glazbu, idem izbaciti sve iz sebe, jel jedino on može to od mene napraviti. Nadam se da ću onda biti punijih baterija, da će lampica blinkati barem malo zeleno. I da moja rezerva neće biti presušena... Jedva čekam 30.08.2007. Odbrojavanje je počelo. A do tada, ne znam šta ću sa sobom, ne znam kako ću smiriti glavu, kako obuzdati osjećaje, to jednostavno ne znam, ali u ovom trenutku sam pustila samo da me nosi, bez sputavanja, da vidim dokle mogu dogurati, i u kojem smjeru idem... Nadam se u pravom. Neki dan sam čula rečenicu: POMOZI SAM SEBI PA ĆU TI I JA POMOĆI... Joj, čudne su to pomoći kod mene, ali ne bunim se, zdrava sam, sposobna razmišljati, i ništa me ne može zaustaviti na putu prema ...?... To još otkrivam, ali nažalost prereke su sve veće i veće... Sve više i više moram skakati, a dokle tako, e to je pitanje... Nadam se da će mi treninzi koje svakodnevno imam biti od koristi, i da ću jednoga dana preskočiti i zadnju prepreku, i odskočiti u cilj, sretna, zadovoljna, i nasmijana...

micek.. nađi si dobra prijatelja, bilo koga dobrih namjera i razgovarajte..tuga je zlo..kad ti se jednom udomaći nemoš je izbaciti vanka.. zabrani joj ulaz u tvoje dvore.. ili idi i prasni se s nekim onako bez veze, bit će ti bolje..

Izadi malo ako treba i ljubimku pomazi i drugome oci namazi da te trazi i da ti prica kerefeke

čitam ovaj tvoj post i žao mi je,činiš se kao jako osjećajna osoba a dobro znaš da oni koji su takvi stradaju.ne mislim uvijek,jer je osjećaje dobro imati,ali otkrivati ih drugima nije baš pametno,bar dok nemaš puno povjerenja u nekoga
neznam o čemu se točno radi,pa ti pišem ovo jer mislim iskreno
sve će te proći,veseli se koncertu i zaboravi..uživaj..i sretan ti rođendan!:)