SBISBA Savršenstvo Bog Istina Smisao Beskonačnost Apsolut

Kao fizička bića mi smo podvrgnuti moći - moći prirode i moći čovjeka. Fizička sila može nas lišiti slobode i ubiti nas. Možemo li se oduprijeti, ili nadvladati, ovisi o slučajnim faktorima.......Naš duh, s druge strane, nije direktno podvrgnut sili.......Moć i razum obitavaju na različitim nivoima i sila nikad ne obara istinu.
Znači li to da je čovjek slobodan, čak ako je i rođen u lancima?.......ali ako je on - ne tek njegovo tijelo, već on u svom totalitetu - ugrožen od nadmoćne sile, ako je bespomoćan i uplašen, njegov je duh oštećen, njegovo djelovanje je iskrivljeno i paralizirano. Paralizatorski efekt sile ne počiva jedino na strahu.......već i na obećanju da oni koji posjeduju moć mogu zaštititi i mogu se brinuti za "slabe" koji im se podređuju.......
Čovjekovo podvrgavanje toj kombinaciji prijetnje i obećanja jest njegov stvarni "pad". Podvrgavajući se sili = dominaciji, on gubi svoju silu = moć. On gubi svoju moć da koristi svoje sposobnosti koje ga čine istinski ljudskim. Njegov razum prestaje raditi: on može biti inteligentan, on može biti sposoban da rukuje stvarima i sobom, ali on prihvaća kao istinu ono što oni koji imaju moć nad njim nazivaju istinom. On gubi svoju moć ljubavi, jer su njegove emocije vezane uz one o kojima ovisi. On gubi svoj moralni osjećaj, jer njegova nesposobnost da posumnja ili kritizira one na vlasti obezvređuje njegov moralni sud u odnosu na bilo koga ili bilo što. On je plijen predrasuda i praznovjerja, jer je nesposoban da ispituje valjanost premisa na kojima takva pogrešna vjerovanja počivaju. Njegov vlastiti glas ne može ga zvati natrag samom sebi, budući da nije sposoban da sluša, jer toliko pažljivo sluša glasove onih koji imaju moć nad njim. Zaista, sloboda je isto tako nužan uvjet sreće kao i vrline.......
I zaista, sloboda postignuta u demokratskim društvima implicira obećanje za razvitak čovjeka.......Samo, to je tek obećanje, ali ne još i ostvarenje. Mi sakrivamo vlastiti moralni problem od nas samih ako usmjerimo svoju pažnju na uspoređivanje našeg društva s načinima života koji su negacija najboljih dostignuća čovječanstva i tako ignoriramo činjenicu da se mi također klanjamo pred moći, ne pred silom diktatora i političke birokracije s njim povezane, već pred anonimnom silom tržišta, uspjeha, javnog mnjenja, "zdravog razuma", - ili radije zdravog bezumlja - i pred mašinom čije smo sluge postali.
Naš moralni problem je čovjekova ravnodušnost prema samom sebi. Ona leži u činjenici da smo izgubili osjećaj značaja i jedinstvenosti pojedinaca, da smo postali instrument za ciljeve izvan nas samih, da doživljavamo i tretiramo sebe kao robu i da su naše vlastite snage postale od nas otuđene. Mi smo postali stvari i naši bližnji su postali stvari. Rezultat je da se osjećamo nemoćnima i da preziremo sebe zbog naše nemoći. Budući da ne vjerujemo u vlastitu moć, mi ne vjerujemo u čovjeka, ne vjerujemo u sebe ili u ono što naše snage mogu stvoriti. Nemamo savjest u humanističkom smislu, budući da se ne usuđujemo pouzdati u naš sud. Mi smo stado, vjerujući da put koji slijedimo mora dovesti do cilja, jer vidimo da su i svi drugi na istom putu. Mi smo u mraku i održavamo svoju hrabrost, jer čujemo da i svi drugi zvižde kao i mi.
.......da je korisnost jedini regulativni princip života. U suprotnosti s time humanistička etika zauzima poziciju: ako je čovjek živ, tada on zna što je dopušteno; a biti živ znači biti produktivan, ne upotrijebiti svoje snage za bilo koji cilj što nadilazi čovjeka, već ih upotrijebiti za sebe, za osmišljavanje svoje egzistencije da se bude human. Sve dok itko vjeruje da su njegov ideal i svrha iznad njega; da su oni iznad oblaka u prošlosti ili budućnosti, on će napustiti sebe i tražiti ispunjenje tamo gdje se ono ne može naći. On će tražiti rješenje i odgovore na svakom mjestu, osim na onom gdje se oni mogu naći - u sebi.
"Realisti" nas uvjeravaju da je etički problem ostatak prošlosti.......da psihološka i sociološka analiza pokazuje da su sve vrijednosti uvjetovane jedino datim društvom.......da je naša osobna ili društvena budućnost osigurana jedino našom materijalnom djelotvornošću.......Oni ne vide da ispraznost i besciljnost individualnog života, da nedostatak produktivnosti i posljedički nedostatak vjere u sebe i čovječanstvo, ako bi se nastavili, dovodi do emocionalnih i mentalnih poremećaja koji bi mogli onesposobiti čovjeka čak i za dostizanje materijalnih ciljeva.
Proroštva o propasti čuju se danas sve češće. Mada ona imaju važnu funkciju što skreću pažnju na opasne mogućnosti naše sadašnje situacije, ona ne uspijevaju uzeti u obzir obećanje koje je implicirano u ljudskim dostignućima i prirodnim znanostima, psihologiji, medicini i umjetnosti. Ta dostignuća zaista prikazuju prisutnost snažnih proizvodnih snaga....... Naše je doba prijelazno doba.......proces koji je trajao kroz četiri stotine godina - zaista vrlo kratko vrijeme, ako ga mjerimo povijesno.......Naš je period kraj i početak bremenit mogućnostima.
.......niti je dobar, niti je loš rezultat automatski ili unaprijed dosuđen. Odluka počiva na čovjeku. Ona počiva na njegovoj sposobnosti da sebe, svoj život i sreću shvati ozbiljno, na njegovoj voljnosti da se suoči s moralnim problemom, svojim i svoga društva. Ona počiva na njegovoj hrabrosti da bude svoj i za sebe. 
        Erich Fromm  Čovjek za sebe 5.poglavlje  New York 1947.

Moira O'Neill:
Mladost traje časak,
Ljepota je cvijet,
Al' ljubav je dragulj što osvaja svijet."

Osoba koja se nije oslobodila krvnih veza i veze sa zemljom još se nije potpuno rodila kao ljudsko biće; njen smisao za ljubav i razum je osakaćen; ona ne doživljava sebe i svoje bližnje u njihovoj, i vlastitoj, ljudskoj realnosti... (Fromm)

....u bjesomučnoj utrci razvoja koji čovjeku 'krade' osjećaj duboke radosti i osjećaj ljepote svega što ga okružuje, čovjek uništava zemaljsku kuglu, nesvjestan da je još više poharao bespuća vlastitog duha, jer vanjska i nutarnja ljepota su nerazdvojivo povezane. Time nije uništena samo priroda, nego i sam čovjek, odnosi među ljudima, a i odnos čovjek - Stvoritelj. Ovom svijetu fali duha tolerancije, počevši od običnih ljudi pa do vrha piramide zemaljskog poretka….fali mu vizionara, karizmatika, odvažnih pojedinaca koji će imati "dobre veze" sa Stvoriteljem:-) uz čiju pomoć mogu zapaliti i stvoriti novi poredak, novog čovjeka...

desetljeće već prođe kako sam čitala fromma, morati ću opet posegnut za njim...valja se podsjetiti na vječne istine! ali, što se mene tiče pored "čovjeka za sebe", vrlo me dojmilo "umijeće ljubavi" i "imati ili biti"!