Jedinjenje...

Jednoga ćeš dana shvatiti da balkanski ritmovi nisu zajebancija:
da je svaki "oprosti", "hvala", "jebi se", koji je stigao prekasno - promašio zauvijek.
- Na balkanu nema ponavljanja i gubiš vrijeme ako se nadaš da ćeš dočekati da zakoračiš na istu točku, da krug dođe na početak.
Krug jedino može doći do kraja.
 
Tko sam ja da opraštam neoprostivo?
 
Moja inspiracija ne dolazi iz mene, čak ni kada vrištim ono što osjećam.
 
A ti? Ti? TI? Plešeš li? I kad čekaš da te pozovem na ples, čekaš li samo trenutak kad ću da zaboravim što želim učiti plesati? Čekaš li da ritam prečujem?
Da crnilo previdim? Da miris utopim? Da dodir rastrgam?
 
... ili čekaš da pregrizem?
 
                           Jedi se sama, sama,
                           Jebi se sa mnom, sama.
 
                           Što je u stihu živo,
                           u tebi mrtvo spava.
 
 
Opraštam, naravno.
 
Ja poznajem i dur i mol.
 
 

boli do ekstaze.... slomi mi srce i ispuni ga ljubavlju...(Khalil Gibran?)

koliko lijepo opisanog bijesa, izvrsno

baš lijepo da netko vidi točno kroz sridu... gdje ste, takvi? javite se. ja bih malo disao...

želiš li ti vrištati s nekim ili pisati uglađene pjesme kultivirano potiskujući bijes?

želiš li ti vrištati s nekim ili pisati uglađene pjesme kultivirano potiskujući bijes?

tu smo brate... ja jedem kiselo grožđe a tebi trnu zubi...

od ponuđenih opcija biram vrištanje, ali nisu valjda to jedine dvije moguće opcije?!
ples, uključujući ples dvaju tijela i četiriju ruku (a i četiri oka), uključuje razne opcije sam po sebi...

ako budeš vrištao punim plućima, mogu razmisliti o plesu ili nečem sa sličnim posljedicama

dakini, plesna sila. tjera ljude da plešu, plešu i proplešu kroz život, da se odvrte kao zvrkovi pored svih onih kraj kojih bi vrijedilo stati... i u paklenim plesnim cipelicama krvavih prstiju nastavljaju i dalje, i kad se izgube s horizonta...

kad bih se mogao izvrištati toliko (stvarno) da osjetim lakoću kojom bih otplesao uvis dalje nego ikad, i kad bih otplesao tako (istinito) da se znam vratiti na zemlju, ja ne bih uopće razmišljao...

samo vrištanje oslobađa tugu koja je ispod bijesa iz nemoći, a nakon tuge je mogući smijeh, radost i let, za sve koji su dovoljno dugo hodali po svojoj dolini suza.